AIM: start



RELIGIJA NA BALKANU

BiH, Federacija:

U ŠUMI VJERSKIH ZASTAVA

Željko IVANKOVIĆ, AIM Sarajevo

Vjerske zajednice u BIH, ne samo u najtežim vremenima, već ni nakon njih, nisu uspele da ostanu vjerne ni zemlji kojoj pripadaju, ni narodu kojem bi trebale da služe, već, a to izgleda da je najopasnija stvar, ni svojim temeljnim idejama, ni svojim svetim knjigama, ni...

Komunistički je sustav religiju, kao tobožnji "opijum za narod", društveno posve marginalizirao, a istraživanja sociologa religije pokazivala su kako je njena društvena i politička marginalizacija u konkretnom slučaju (najmanje) tronacionalne, trokulturalne, trokonfesionalne BiH, ponajviše pogađala Hrvate katolike, pa Muslimane muslimane, te najposlije Srbe pravoslavce. To je, naime, govorilo kako su baš tim redom pripadnici određenih naroda i religija bili, pojednostavljeno rečeno, socijalno adaptibilni ili koliko su bili (ne)spremni socijalizirati se u komunističkom sustavu, aktivno participirati u izgrađivanju tog društva po uzansama društveno-političkog sustava, koji je tražio neku novu društvenu matricu do potpunog odricanja od tobože stare i preživljene paradigme.

Ta internacionalizacija i ateizacija društva zabijala je glavu u pijesak, bježala od realnih društvenih problema, ne samo naslijeđenih zbog kojih smo tobože i imali pokolj 1941.-1945. godine, nego i recentnih. Ali, kako su floskule o riješenom nacionalnom pitanju i prevladavanju religije kao relikta prošlosti bile opća mjesta političkog i društvenog življenja jedne zemlje, čak su i pokušaji socioloških istraživanja u okviru tog kompleksa bili suspektni, a kamoli stvarno društveno i političko aktualiziranje problema koji taj kompleks otvara. Sve što je bilo vezano za nacionalno i vjersko smatrano je retrogradnim, možda i ne toliko eo ipso, koliko zbog doista svježe krvave prošlosti. No, i krvava prošlost je bolovala od istoga - nije rješavala probleme, nego ih je stavljala pod tepih, doduše na drukčiji način od komunističkoga, ali neriješen problem je neriješen pa na bilo koji način to bio.

Jednom, dakle, srušen poredak u kojemu ekonomsko i interesno nije uspjelo nadmašiti ostalo, a da jest poredak (koncept!) ne bi ni propao (!), u prvi je plan izbacio desetljećima gomilane i neriješavane nacionalne i religijske probleme kao potencijalno ne samo antagonističke nego i konfliktne.

Zastave nacionalnog i religijskog kao amblemi novih/starih identifikacija, postali su ne samoidentificirajući nego identificirajući naspram nekoga, naspram drugosti. Dakle, moje nacionalno i vjersko ne postoji objektivno ili je ateizacijom i internacionalizacijom uništeno, nego je moje nacionalno i vjersko ljepše, pametnije, starije, superiornije, bolje od tvoga. A to uvijek znači da su moja prava veća, a onda si ti, kao drugost, kao ne-ja, tj. ne-mi, jer je komunizam također uzgajao kolektivnu svijest, niža klasa, niža rasa ili sl. što mi daje za pravo da te negiram. Negiram do uništenja!

Tu novonastalu situaciju gotovo nitko nije prepoznao. Najtragičnije je da to nisu prepoznali ljudi iz vrhova triju konfesionalnih kad već nisu mogli, znali ili htjeli to prepoznati ljudi iz nacionalno-političkih nomenklatura. Umjesto da se počne graditi otvoreno društvo zapadnoga tipa utemeljeno na pojedincu sa posve legitimnim, mada ne ekskluzivnim, identifikacijskim mjestima etničkoga i konfesionalnoga tipa npr., uporno i dugo građena mi-svijest tobože internacionalnoga profila je preinačena u mi-svijest nacionalnoga tipa, čak mnogo niže od toga - tribalističkoga tipa, u čemu su vjerske zajednice vidjele mogućnost obnavljanja stada, vraćanja izgubljenih ovčica u stado i sl. (terminologija je autentična!).

Nacionalno i vjersko u Bosni i Hercegovini, koja je najednom počela pucati po šavovima, identificirano je gotovo do podudarnosti. Čak i više od toga, budući su se u vjeru i naciju iz komunističkih zabluda i ketmana najednom vratili brojni dojučerašnji tzv. Jugoslaveni, Bosanci i slične "nacionalne manjine", tj. shvatili su da je sad ili nikad vrijeme pripadanja veoma bitno. I opet su, kao i toliko puta u povijesti, tri bosanskohercegovačka naroda u tri konfesionalna entiteta, kako je to točno istražio M. Džaja, počeli gledati preko granica BiH. Srbi u Srbiju i pravoslavni svijet, napose Rusiju i Grčku. Hrvati u Hrvatsku i Vatikan, a Muslimani u islamske zemlje. I nitko nije vidio Bosnu i Hercegovinu kao autentičan prostor svih i za sve. Pod Bosnom i Hercegovinom opet je svatko vidio i podrazumijevao nešto svoje, a to svoje značilo je vjerom i nacijom, poviješću i mitom, posvećeno mjesto s više prava za "nas", nego za "njih". Pakao - to su drugi!, govorio je još Sartre.

Vjerske zajednice, tako bitne u nacionalnom konstituiranju, nerijetko i jedini čuvari nacionalnog u vrijeme komunizma (mada je pitanje kojeg i kakvog nacionalnog otvoreno!) i jedina oporba komunizmu i njegovoj diktaturi, i same zatočenici kleronacionalnog, postale su uporište nacionalno-političkim monopolistima. Igrajući igru tko će koga, a trebajući jedni druge, ušli su u neraskidivu i nerazdruživu vezu, suučesništvo u politici, vjeri, pa čak i u njihovim najpragmatičnijim izvedbama, što će reći čak i u zločinu!

Nekoć moćne po ugledu i autoritetu, naročito u zemljama nerazvijene društvene svijesti, zemljama stalne okupacije ili totalitarnih režima što su prostori Jugoslavije, pa i prostor BiH, bili stoljećima, vjerske zajednice ušle su u novo doba kao moguća šansa, slamka spasa za moralno i materijalno urušeni svijet postkomunizma, ne samo poradi svoga naslijeđenog autoriteta, već i poradi velike, a konfiscirane imovine koja im se opet počela smiješiti kao podrška autoritetu. No, niti su nacional-političari bili dorasli povijesnim izazovima, niti su vjerske organizacije imale na čelnim mjestima karizmatske osobe, pa je to vrzino kolo u kojemu već desetljeće igraju nekompetentni političari i vjerski poglavari, umjesto da bar otpočne rješavati probleme, počelo proizvoditi i neke za koje se nije znalo ni da ih je moguće proizvesti. Naime, nastajali su i nastaju kao, svako malo, neka nova bolest za koju se nije ni mislilo da je ponovo (ili prvi put!) moguća: kravlje ludilo, šap, bedrenica... Hoćemo, naime, reći da vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, ne samo u najtežim vremenima, nego niti poslije toga nisu uspjele biti vjerne ni zemlji kojoj pripadaju, niti narodu kojemu bi trebale služiti, a niti, i to je vjerojatno najopasnije, svojim temeljnim idejama, vlastitim svetim knjigama, moralnim kodeksima, osnivačima religija... Jednom zarobljene u vlastite kleronacionalizme, vrhuške vjerskih zajednica su ponavljale s pozicije sile (brojnosti naroda, trenutne političke moći, trenutne moći oružja) političke klišeje stranačkih i političkih čelnika "svojih" naroda i tako iz dana u dan unapređivali zborno klerikalno-nacionalno pjevanje. Dakako, pobunile bi se, kao što se inače bune, tri strane što ih izjednačavamo. I nećemo, jer nas zanimaju matrice po kojima su djelovale, a ne kvantifikacije, a matrice i klišeji se, kao u slučaju loših đaka, prepisuju i tako umnožavaju do nesagledivih posljedica po Zemlju i Narod!

Ekstremizmi, koji se u političkoj svijesti nazivaju fundamentalizmi, samo su oblici življenja prakse u kojoj je, a čelni ljudi religijskih zajednica su to često ponavljali, liberalno i socijaldemokratsko kao dosezi modernoga svijeta, anatemizirano kao potpuno nekoegzistentno s etnokonfesionalnim. Nova paradigma etnokonfesionalnog unitarizma na kojoj je tako marno rađeno u nacionalnim i vjerskim vrhuškama više nije mogla sadržavati anatemu vjerskoga tipa, jer se Crkva npr. toga lišila, ali je moglo ostati unutar nacionalnoga kao neprevladana i neprevladiva etiketa izdajice, Jude, Brankovića i sličnih imenovanja onih koji nisu po mjeri nacionalnog koje su najednom počeli propisivati oni iz prvih redova u crkvama i džamijama, oni tako dragi vjerskim službenicima, jer pokazuju da su tobože dobro radili kad su pod okrilje vjere vratili izgubljene ovčice, zabludjelo stado i slične floskule koje im daju za pravo misliti o sebi tako narcisoidno dobro. Niti htjeli nisu pomisliti kako je opet i opet riječ o licemjernima, prijetvornicima, cinicima, hipokritima, ili su i sami takvi pa im godi novonastala situacija u kojoj su najednom pune bogomolje ne znak njima, nego onima drugima o "našoj brojnosti, važnosti, snazi, ljepoti..." U takvim je okolnostima i bilo moguće bosanskohercegovački rat ili, preciznije, rat protiv Bosne i Hercegovine, do jedne mjere gledati i kao plemenski i kao vjerski rat, budući su političke vrhuške mobilizirale ljude, topovsku hranu pod nacionalne i vjerske zastave, simbole, ambleme. Vjerski službenici su se pojavljivali u vojnim postrojbama, blagosiljali oružja, bili politički komesari, a vojnici su nosili krunice ili tespihe oko vrata ili na naramenicama. A kad su " ratovali", obično su jedni drugima rušili ili devastirali, prije ostaloga, bogomolje i groblja, kao mjesta kolektivne vjerske identifikacije, pa tek onda druga mjesta, npr. nacionalne identifikacije, pa tek onda mjesta individualnoga identiteta... I zastave pod kojima su se borili bile su ili vjerske ili dobrano označene vjerskim simbolima, amblemima, imenima...

Ni poslije rata vjerske organizacije nisu se uspjele samoidentificirati kao iste ili slične organizacije u zemljama Zapada koji je te probleme već davno riješio, ali jesu spremne to jedna od drugih očekivati, očekivati to od vjernika druge ili drugih zajednica i sl. A slobodu vjere razumijevaju kao slobodu za sebe. Izgradnja džamija po Bosni, po npr. Sarajevu, čak i tamo gdje im nitko ne dolazi (primjer novog naselja Breka) doživljavaju kao politički, a ne vjerski čin. Izgradnju džamija na tuđoj zemlji (npr. Petrovac ili Bradina) ne vide, ali tuđe izgradnje, tuđa zla i tuđe zločine svi znaju i vide. Tako je i sa provođenjem zakona o vjerskim organizacijama, pravima i slobodama na prostorima koje kontroliraju većinski narodi na određenim područjima. Sloboda da, ali za naše, za prepoznatljivo i nedvosmisleno identificirano Mi! po tome je društvena, politička, vjerska i svaka druga pozicija Bosne i Hercegovine specifična ne samo na prostorima bivše Jugoslavije, nego i uopće među tranzicijskim zemljama istočno od bivše "željezne zavjese".

Kad je u pitanju provedba imovinskih zakona, tj. povrata imovine vjerskim zajednicama, treba reći da ne samo da još nema zakona o povratu zaposjednutih, a u prošlom sustavu nacionaliziranih ili ekspropriranih objekata, jer je za takvo što potreban pravni okvir, a njega u BiH, kao i za mnogo drugoga nema, nego se niječu i temeljna imovinska prava novijega datuma o čemu je već bilo govora, kao što je gradnja džamija ili crkava na tuđoj imovini ili ne dopuštanje da se one izgrade, a što je temeljna povreda zakonitosti. I kako onda očekivati od onoga tko krši prava o vlasništvu i imovini danas, da uspostavi i poštuje prava stara najmanje pedeset-šezdeset godina. I ovdje, kao i u već spominjanim slučajevima, jednako vrijedi nacionalna i vjerska diskriminacija, tj. ono što vrijedi za Mi ne vrijedi za Oni. Ipak, valja reći da niti "vlastite" političke nomenklature nisu ispunile očekivanja ili obveze koje su preuzimale uzimajući vlast, pa se tako i moglo dogoditi da vrhovni poglavar Islamske zajednice u BiH, reis, zaprijeti kako će otkazati "poslušnost" Stranci demokratske akcije jer nije ispunio njihova očekivanja u ovom segmentu, tj. u povratu imovine, čime je osim što je ukazala na nezakonitost, Islamska zajednica priznala implicite svoju tijesnu vezu s vlašću, o čemu je, kao i kod drugih, bilo nebrojeno dokaza. Ali bolje je kad to priznanje dođe iznutra, zar ne?!