AIM: start



RELIGIJA NA BALKANU

Crna Gora:

U ZNAKU DUALIZMA

Veseljko KOPRIVICA, AIM Podgorica

Crna Gora ima dugu i bogatu tradiciju i iskustvo međukonfesionalne tolerancije. Ono je danas donekle poremećeno samo nesporazumima između Crnogorske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve.

Građani pravoslavne vjeroispovijesti, najbrojnije religiozne skupine u Crnoj Gori, pripadaju ne samo dvjema nacijama, nego i dvjema crkvama. Dio Crnogoraca, kao većinske nacije, od prije desetak godina, vjerske obrede obavlja u obnovljenoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a drugi dio, zajedno sa Srbima, pristalice su Srpske pravoslavne crkve. Ovakav dualizam pravoslavnih crkava i vjernika, u državi sa oko700.000 stanovnika, mogao bi se tretirati i kao zanimljiva specifičnost religijske slike CrneGore. Samo, to se obilježje ujedno manifestuje i kao ugrožavanje temeljnih ljudskih prava pravoslavnih Crnogoraca i kao ozbiljan problem na crnogorskoj političkoj sceni. Samo jedan podatak za početnu ilustraciju: sve do 1995. godine u crkvama pod kontrolom Srpske pravoslavne crkve nije bilo dozvoljeno da se u rubriku nacionalnost upiše odrednica - Crnogorac!

Inače, na pravoslavce (Crnogorce i Srbe) otpada oko 72 odsto crnogorskih građana, na pripadnike islamske vjeroispovijesti (Muslimane i Albance) oko 17, a katolici (Albanci i Hrvati) čine oko 4,5 odsto. To ne znači da su svi oni i vjernici. Prema nekim starijim sociološkim istraživanjima, Crna Gora je imala u bivšoj Jugoslaviji najmanji procenat religioznih građana. Padom komunizma, njihov broj je, sudeći prema vjerskim obredima kao što su krštenja, slave i odlasci u crkvu, naglo porastao, naročito među pravoslavnim življem. Ali, i to je, nakon što je isprva bilo in, postalo sve manje stvar pomodarstva i nove osjećajnosti.

Na osnovu odredbe člana 11 Ustava Republike Crne Gore, sve vjeroispovijesti (Pravoslavna crkva, Islamska vjerska zajednica, Rimokatolička crkva i druge, a prema podacima Republičkog zavoda za statistiku registrovano je četrdeset Vjerskih organizacija) odvojene su od države i ravnopravne su i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova. Država može samo materijalno da ih pomaže. Prema članu 34, Crna Gora je demokratska i republika, što znači da nije teokratska država i da je jedno od elementarnih prava svakog građanina da slobodno, javno ili privatno, ispovijeda svoju vjeru.

Dakle, po Ustavu u Crnoj Gori nema državne crkve. U javnosti se još nikad nije čulo da na te i druge zakonske odredbe, koje regulišu način osnivanja, djelovanje i položaj vjerskih zajednica, imaju primjedbi predstavnici bilo koje religiozne organizacije, izuzimajući vjernike i pristalice Crnogorske pravoslavne crkve, dakle Crnogorce.

Zbog čega su oni nezadovoljni? Crnogorci, kojih je prema popisu stanovništva iz 1991. godine bilo 61,86 odsto (Muslimana je bilo 14,57, Srba 9,34, Albanaca 6,57 i oko jedan odsto Hrvata) neravnopravni su u odnosu na pripadnike ostalih nacija i konfesija kad je riječ o pravu na slobodno ispovijedanje vjere, konkretno u njihovoj Crnogorskoj crkvi. Korijeni tome sežu u prve decenije prošlog vijeka. Crnogorska pravoslavna crkva, koja ima viševjekovnu istoriju, ukinuta je 1920. godine dekretom regenta Kraljevine SHS Aleksandra Karađorđevica. Tada je Srpska pravoslavna crkva postala zvanična crkva u Crnoj Gori, prisvojivši oko 650 crkava, manastira i imanja Crnogorske crkve. Padom komunističke vlasti, uz velike otpore Srpske crkve, koju je favorizovala i nova crnogorska vlast, Crnogorska pravoslavna crkva je, na inicijativu svojih vjernika i poštovalaca, obnovljena 1991. godine. Od tada, pa do danas ona se bori da riješi svoj status, baš kao što i Crna Gora pokušava da riješi državni status. Između ta dva fenomena postoji tijesna korelacija.

Sveštenici CPC obrede obavljaju uglavnom pod vedrim nebom, jer Srpska crkva neće da vrati prisvojene hramove. Država finansijski pomaže Srpsku i Katoličku crkvu i Islamsku vjersku zajednicu, ali ne i Crnogorsku crkvu. Iz budžeta Crne Gore djelimično je finansirana rekonstrukcija katedrale Sv. Tripuna u Kotoru, izgradnja hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, koji podiže Srpska crkva, te nekoliko džamija. Međutim, CPC je jedina crkva u Crnoj Gori kojoj donacije daju pripadnici sve tri vjeroispovijesti - pravoslavne, katoličke i islamske - i iz Crne Gore i iz inostranstva.

Crna Gora, inače, baštini dugo i bogato iskustvo konfesionalne i nacionalne tolerancije. U tradicionalnom iznošenju krsta svetog Vladimira pred jednu crkvu nedaleko od Bara i danas učestvuju pravoslavci, katolici i muslimani. Ili, u dvjema barskim crkvama postoje po dva oltara - jedan za katolike, drugi za pravoslavne. Obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva slijedi tu tradiciju njegujući primjerne odnose sa sveštenicima i vjernicima Katoličke crkve i Islamske vjerske zajednice. Njihovi poglavari mogu se vidjeti zajedno na svim značajnijim skupovima, kojima prisustvuju predstavnici vjerskih zajednica, ali ne i sa poglavarom Srpske crkve.

Ustvari, u Crnoj Gori jedino su poremećeni odnosi između Crnogorske i Srpske crkve i to zbog imovine i zato što Srpska crkva ne priznaje Crnogorsku kao kanonsku. Crnogorska crkva najavila je da će sporenje oko hramova prepustiti sudu, odnosno da će od njega zatražiti vraćanje svojih nekadašnjih sakralnih objekata. O tome je obavijestila i relevantne međunarodne organizacije, predočavajuci im da je neriješeni status Crnogorske crkve postao važno i delikatno političko pitanje.

Da na čelu Srpske crkve nije mitropolit Amfilohije, mi bismo sa Srpskom crkvom lako našli zajednički jezik>, uvjeren je mitropolit Crnogorske crkve Mihailo, kojeg su srpski sveštenici i fizički napadali. I ostali sveštenici Crnogorske pravoslavne crkve više puta su na grub način sprječavani da održe liturgiju, a pristalice Srpske crkve ometali su ih i prilikom proslave Badnjeg dana na Cetinju i Podgorici. Čak su kordoni policije morali da obezbjeđuju vjerske skupove pristalica tih dviju crkava.

Sve je to uticalo i na produbljivanje starih nacionalnih i političkih podjela u Crnoj Gori između Crnogoraca i Srba. Posebno su ih podgrijavali, a to povremeno čine i dalje, prosrpske političke stranke i mediji, uz logističku podršku zvaničnog Beograda i Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve. Nekoliko puta, pogotovo u vrijeme izbora i NATO napada na SRJ, konfliktna situacija približavala se tački ključanja i prijetila opasnošću da i u Crnoj Gori dođe do građanskih nemira i sukoba. Ali, strpljenje je ipak nadvladalo strasti.

Crnogorska vlast nije naklonjena Crnogorskoj crkvi. Prema njoj ima diskriminatorski odnos. Tako, na primjer, nijedan od dosadašnjih ministara vjera u Vladi Crne Gore, iako su oni po zakonu bili ministri za sve vjere, nije priznavao Crnogorsku crkvu. Sada nema ministra jer je ukinuto Ministarstvo vjera, ali i koordinator za vjere u liku premijera Filipa Vujanovića javno izjavljuje da je za njega Srpska pravoslavna crkva jedina kanonska crkva u Crnoj Gori.

Tretirajući Srpsku pravoslavnu crkvu nekom vrstom državne i privilegovane crkve, Vlada Crne Gore krši više odredbi Ustava - o odvojenosti vjeroispovijesti od države, o ravnopravnosti vjeroispovijesti, o slobodi vršenja vjerskih obreda i vjerskih poslova, o slobodi misli i udruživanja. Ona, takođe, krši i niz odredbi međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koje i Crna Gora mora da primjenjuje, upozorio je nedavno Slobodan Franović, predsjednik Crnogorskog helsinškog komiteta. Mitropolit SPC Amfilohije imao je svojevremeno prisne odnose i sa predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem. Međutim, oni su zahladili nakon Đukanovićeve namjere da osamostali Crnu Goru. Sada je mitropolit Amfilohije vrlo blizak predsjedniku SRJ Vojislavu Koštunici, koji takođe negira Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Crnogorska vlast nemarno se odnosi i prema devastiranju crnogorskih crkava i manastira od strane Srpske crkve, pa i kad su to značajni kulturno-istorijski spomenici. Njih Srpska pravoslavna crkva prepravlja u duhu svetosavlja, što nailazi na proteste vjernika, građana, nevladinih organizacija. Upravo ovih dana jedna cetinjska NVO podnijela je sudsku tužbu protiv SPC zato što je oskrnavila autentičnost Vlaškoj crkvi, najstarijoj građevini na Cetinju i prvom zvanično proglašenom spomeniku kulture u Crnoj Gori. Narušena je i autentičnost manastira Ostrog, u svijetu najpoznatijeg crnogorskog svetilišta, ikonama srpskih svetaca, koje nikada ranije u njemu nije bilo. I monumentalni hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici, koji je u izgradnji i za koji je pozamašnu pomoć dala Vlada Crne Gore, takođe se potpuno uklapa u novokomponovane graditeljske poteze Srpske pravoslavne crkve.

Paralelno sa tim, iz crkvenih riznica bestraga nestaju vrijedne panagije, ikone, knjige... Ovih dana iz Manastira Ostrog nestao je srebrni krst težak deset kilograma, dar ruskog cara Nikolaja.

Srpska crkva prisvaja i sakralne objekte koji su, prema istorijskim dokumentima, pripadali drugim konfesijama. Zbog toga je imala konflikt i sa Katoličkom crkvom u Crnoj Gori. SPC time hoće da u što dalju prošlost pomjeri nastanak svoje crkve na prostorima današnje Crne Gore i pribavi još jedan argument da su Crnogorci Srbi i da nikad nisu imali svoju samostalnu crkvu. Na toj podlozi, posebno u vrijeme ratnih godina, intenzivirano je i propagiranje mita o srpskom svetitelju Savi i njegovom odvajkada sveprisustvu u Crnoj Gori, iako naučni dokumenti svjedoče da se na ovim prostorima prvi put za njega čulo tek prije 150 godina. Istovremeno, Srpska crkva je bila započela kampanju da se u škole uvede vjeronauka. Međutim, ta ideja nije naišla na plodno tlo i ugasila se sama od sebe. Takvu sudbinu imalo je i naprasito forsiranje religioznih tema u medijima. One su sada isključivo prisutne u privatnim prosrpskim medijima, ali i tamo u skromnom obimu. Više ni krstovi, kao neizbježni privjesci oko vrata i u automobilima, kupovina ikona i drugih religioznih obilježja nije u modi. Kao što je taj talas naglo narastao, tako je i splasnuo. Crnogorski građani opet se masovno okreću ovozemaljskim problemima.