AIM: start



RELIGIJA NA BALKANU

Hrvatska:

CRKVA DO VLASTI

Toni GABRIĆ, AIM Zagreb

Spikeri na nezvaničnoj zagrebačkoj radiostanici Radio 101 iskazuju svoju duhovitost čitajući prevedene izjave predstavnika talibanskih vlasti sa iskrivljenim bosanskim naglaskom, ili se pak služeći izgovorom hrvatskog jezika od strane Albanaca.

U posljednje se vrijeme sve otvorenije najavljuje mogućnost još jednog posjeta pape Ivana Pavla Drugog Hrvatskoj, trećeg u manje od deset godina. S obzirom na njezinu veličinu i međunarodni značaj, tako čest dolazak u ovu zemlju presedan je čak i za Papu koji je sebi odavno priskrbio epitet svjetskog hodočasnika. Vjernici u Hrvatskoj znaju reći da Ivan Pavao Drugi voli njihovu zemlju i da s radošću navraća u nju; pojedini ugledni sociolozi i povijesničari Crkve kažu da to nije samo demagogija, nego da Papa doista 'voli' Hrvatsku, jer mu nije mrzak tip katoličanstva koji se u njoj njeguje.

Hrvatska je početkom devedesetih godina doživjela nagli preobrat iz jedne od zemalja s najmanje deklariranih aktivnih katoličkih vjernika u Evropi, u zemlju izuzetno naglašene i široko rasprostranjene manifestativne religioznosti. Kakvo je sada stanje, moći će se sa kolikom-tolikom sigurnošću reći tek nakon objave potpunih rezultata u proljeće provedenog popisa stanovništva. Niti popis neće dati potpunu sliku, budući da se na anketna pitanja o vjerskoj odnosno etničkoj pripadnosti nije nužno moralo odgovarati. Ta mogućnost korak je naprijed u zaštiti privatnosti, premda se pojedini predstavnici manjina, osobito pravoslavne-srpske i islamske-bošnjačke boje da bi strah od izjašnjavanja mogao znatno utjecati na podatke o zastupljenosti pripadnika tih skupina u društvu.

Pretpostavlja se da se dio deklariranih vjernika koji su nakon propasti monolitnog socijalističkog sustava vrijednosti pouzdani zaklon potražili pod institucionalnim plaštom Katoličke crkve, zbog niza razloga, od kojih ćemo neke u ovom članku navesti, 'ohladio' prema Crkvi. No daleko više od toga, na promjene u religijskoj slici Hrvatske utjecali su snažni migracijski procesi. Politika etničkog čišćenja koju je u ratnim uvjetima, a posebno nakon vojnog vraćanja okupiranih teritorija u ljeto 1995. godne provodio HDZ, svela je ukupan broj pripadnika srpske etničke manjine, među kojima treba tražiti većinu pravoslavaca u Hrvatskoj, s 12 posto na, pretpostavlja se, ispod 5 posto. Zbog ratnih prilika i privredne recesije velik je broj Hrvata također napustio zemlju, dok su istodobno imigrirali Hrvati iz Bosne I Hercegovine, unijevši sa sobom i svoje sadržaje religioznosti.

Od početka devedesetih HDZ je vrlo odlučno promovirao model konzervativnog i tradicionalističkog hrvatstva u kojem je katoličanstvo imalo važno mjesto, a kako Crkva gaji sličnu viziju 'pravoga' hrvatstva, otpočetka se rodila uzajamna ljubav. Crkvi kao instituciji nikad nisu pretjerano smetale manifestacije fašizma u režiji vladajućih, niti praksa koja se oslanjala na takve manifestacije, od oskvrnjivanja i uništavanja duhovnih spomenika 'onih drugih', do njihova šikaniranja i protjerivanja. Tek su se pojedini ljudi iz Crkve otpočetka hrabro suprotstavljali takvom razvoju događaja, predbacujući odsustvo humanističkog senzibiliteta i samoj svojoj zajednici.

No postoji i drugi, nimalo nevažan razlog za bliskost HDZ-ove vlasti i Katoličke crkve. Crkvi je otpočetka bilo obećano vraćanje velikih bogatstava koja su nakon 1945. godine bila podvrgnuta nacionalizaciji, a koja obuhvaćaju ogromne poljoprivredne i šumske površine, stambene i poslovne zgrade u skoro svim veći gradovima. Za uzvrat, Crkva je davala HDZ-u eksplicitnu političku podršku. Godine 1998. Hrvatska je ratificirala četiri konkordata, međunarodna ugovora sa Svetom Stolicom, kojima je reguliran položaj Crkve u pravnim i ekonomskim pitanjima, u sferi kulture i obrazovanja, te njezino pravo na djelovanje u vojsci i policiji. Vatikan te ugovore promovira kao poželjni model za sve tranzicijske zemlje s pretežno katoličkim stanovništvom, ali oni su među građanski orijentiranim intelektualcima i pravnim stručnjacima u Hrvatskoj, koji su se o tome odvažili reći svoje mišljenje, naišli na mnoštvo prigovora. Osnovni su da je Katolička crkva njima stavljena u povlašten položaj u odnosu na druge vjerske zajednice, omogućeno joj je beskrupulozno bogaćenje u uvjetima osiromašenja velikog dijela društva, a narušeno je pritom načelo sekularnosti države. Položaj Crkve je riješen nadzakonskim aktom u čijoj se preambuli priznaje njezina 'nezamjenjiva uloga u društvenoj, etičkoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti, odnosno u odgoju hrvatskog naroda'. Katoličkoj crkvi omogućen je rad u vojsci i policiji, bolnicama, zatvorima i sličnim ustanovama, gdje druge vjerske zajednice dosad nisu imale mogućnost pristupa, niti se u radu tih ustanova pridavala pažnja njihovim specifičnim potrebama, poput izbora hrane za pripadnike islamske vjere. Jedna od najspornijih točaka je vjeronauk, predviđen za osnovne i srednje škole, uz katolički vjerski odgoj u dječjim vrtićima. Premda formalno neobavezan školski predmet, on je u praksi, pogotovo u ruralnim i manjim sredinama, imperativan; djeca nekatoličkih roditelja zbog svojega nepohađanja vjeronauka u velikom su broju slučajeva bila izvrgavana podsmjehu i pritiscima druge djece, ali i nastavnika, tako da su često, radi samoobrane, i sama upisivala katolički vjeronauk.

Ugovorom o gospodarskim pitanjima, uz naturalnu restituciju ili naknadu za nacionaliziranu imovinu, te uz primjerenu odštetu za pedesetgodišnje otuđenje crkvenih dobara, predviđeno je i niz dodatnih pogodnosti. Država je po ugovoru dužna osigurati Crkvi novčana sredstva za plaće po dva svećenika u svim župama, te financira troškove izgradnje i uzdržavanja crkava i pastoralnih središta, kao i crkvenu karitativnu djelatnost. Godišnji iznos tih dotacija prelazi 180 milijuna kuna (cca 47 milijuna DEM). Pored niza drugih izdvajanja za Crkvu (samo za njezin rad u vojsci država izdvaja godišnje oko 10 milijuna kuna, više od 2,5 milijuna DEM), tu je i obaveza države da podigne zgradu Vojnog ordinarijata u Zagrebu čiji troškovi se procjenjuju na preko deset milijuna DEM. Ono što je Katolička crkva sebi još prije nekoliko godina osigurala, tek sada, prihvaćanjem Zakona o vjerskim zajednicama, polako dolazi na dnevni red za druge. Srpska pravoslavna opština u Zagrebu uskoro bi trebala dobiti niz nekretnina oduzetih nakon 1945. a pronalazi se i način za obeštećenje Židovske općine čiju su sinagogu u Drugom svjetskom ratu uništili ustaše. Jasno je međutim da manjinske vjerske zajednice neće ni približno doseći nivo privilegija koji bi bio proporcionalan Katoličkoj crkvi, a sadašnja vlast izbjegava zagristi u kiselu jabuku revizije konkordata.

Recentni politički istupi najglasnijeg dijela Crkve, koji uključuje i utjecajnu grupu članova Hrvatske biskupske konferencije, iskazuju identifikaciju s visokim vojnim i policijskim dužnosnicima koje hrvatsko ili haško tužiteljstvo terete za ratne zločine, poput Norca, Gotovine, Oreškovića ili nepravomoćno osuđenog Blaškića. Oko solidariziranja s optuženima za zločine i inače se okuplja sve snažnija radikalna desnica, a biskupi, uključujući i vojnog ordinarija Juraja Jezerinca, njezin su integralni dio. To je logična posljedica onoga što se i ranijih godina zbivalo u okviru Crkve: od škropljenja oružja svetom vodicom u ratno doba, preko uporne i sustavne relativizacije NDH, do redovitih mise zadušnice za ustaškog poglavnika Antu Pavelića. 'U očima svih poštenih domoljuba NDH je i danas sveto ime. Njezino vrijeme jest sveto razdoblje, a 10. travnja sveti je datum za Hrvate,' rekao je prije nekoliko godina istaknuti pater Vjekoslav Lasić. Crkveni vrh na čelu s Franjom Kuharićem nikad nije jasno, glasno i nedvosmisleno osudio šovinizam i progone u režiji HDZ-a, pa tako niti uništavanje crkava, groblja i drugih simbola pravoslavne duhovnosti, kao ni netrpeljivost koja se u javnosti raspirila protiv islama u vrijeme dok je Tuđman nastojao s Miloševićem podijeliti Bosnu. Ta netrpeljivost prema muslimanima išla je dotle, da se u Rijeci, zbog reakcije građana, godinama nije moglo krenuti s predviđenom gradnjom džamije.

Netrpeljivost spram islama naglašena je i danas, za vrijeme globalno proglašenog 'rata protiv terorizma', premda najutjecajniji nosioci državne vlasti uglavnom izbjegavaju politički nekorektne izjave. U komentarima terorističkih akcija u Americi pojedini sveučilišni profesori javno su iznosili mišljenje da je, za razliku od drugih monoteističkih vjera, terorizam svojstven islamu, interpretirajući u tom smislu citate iz Kur'ana. Dobar dio masovnih medija trudi se stvoriti atmosferu kako nam teroristička opasnost dolazi iz muslimanske Bosne (mada je neusporedivo najveći dio terorističkih akcija u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću dolazio iz kršćanskih, pravoslavnih i katoličkih sredina, dok islamskog praktički nije niti bilo). Spikeri na neformalnom zagrebačkom Radiju 101, iskazuju svoju duhovitost čitajući prevode izjava predstavnika talibanskih vlasti s iskarikiranim bosanskim naglaskom, ili služeći se izgovorom kakvim hrvatski jezik govore - Albanci.