AIM: start



VIZNI REŽIM U ZEMLJAMA BIVŠE SFRJ

Makedonija:

Putovanje kroz "iglene uši"

Željko BAJIĆ

Sve do početka aktuelne krize u Makedoniji nije bilo malo onih koji su vjerovali da ce samo nesto ranije potpisani Sporazum o stabilizaciji i pridruzivanju s Evropskom unijom označiti krupan korak u liberalizaciji viznog režima. Oružani sukob u posljednja četiri mjeseca doprinio je da se izgube mnoge iluzije.

Pitanje je dana kada će i Sofija koja za sebe tvrdi da je najbliži saveznik morati izgovoriti sudbonosnu presudu: za gradjane Makedonije se uvodi vizni režim. Vlada Ivana Kostova odolijevala je pritisku iz Brisela svjesna da je "spustanje rampe" za Makedonce dio "kolateralne štete" želi li šengenske vize za svoje građane. Ne treba sumnjati, to će u Skoplju izazvati prilično gorčine o kojoj se sada i ne govori.

Tada će se i doslovno na prste moći izbrojati zemlje s kojima ne postoji vizni režim. Na evropskom kontinentu građani Makedonije bez viza mogu putovati samo u nekoliko zemalja: SR Jugoslaviju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Tursku, Poljsku, Mađarsku, Ukrajinu, Rusiju. Za proteklih nekoliko godina jedino je izdejstvovano ukidanje viznog režima s Bosnom i Hercegovinom 1. jula prošle godine no, zauzvrat, početkom 2000. vizni režim je uvela Slovenija što je građanima, privrednicima naročito, teško palo. Davno je prohujalo vrijeme kada su Makedonci mogli u SR Jugoslaviju samo s ličnim kartama; nadaju se da će moći opet ako ih i ta zemlja, usljed sadasnje makedonske krize, ne "prešisa" na putu u Evropu.

Ni broj destinacija izvan "starog kontinenta" nije osobito impresivan. Na američkom građani Makedonije mogu bez vize putovati jedino na Kubu. U Africi bezvizni rezim postoji s Egiptom i nekoliko zemalja centralne Afrike. Kuriozitet je da vize nisu potrebne za Japan i Tajvan. Međutim, drugo je pitanje koliko su makedonski putnici raspoloženi i zainteresovani da putuju tako daleko.

Prema nekim drugim prekomorskim odredištima ipak - jesu. No za te zemlje vize su još kako potrebne; i to po vrlo strogom režimu. To vrijedi za SAD, Kanadu, Australiju, Novi Zeland - upravo one države u kojim postoje brojne makedonske kolonije d4ržavljana. Sjedinjene Američke Države su prošle jeseni učinile izvjesnu viznu olakšicu omogućivsi vlasnicima makedonskih pasoša da dobiju ulaznu vizu u trajanju od 10 godina.

Evropske zemlje zapravo predstavljaju najtragičniji dio priče. Stojeći pred viznim šalterima građani nerijetko osjećaju pravo pravcato poniženje. Ovo posebno vrijedi za zemlje tzv. "šengenskog viznog režima". Po pravilu, za dobijanje jedne takve, vrlo dragocjene vize, potrebno se naoružati dobrim nervima i svim neophodnim dokumentima. Takvo putešestvje započinje pred diplomatskim predstavnistvima neke od zapadnih zemalja u Skoplju ili metropoli neke od susjednih zemalja, po običaju u ranu zoru, bez izvjesnog ishoda. Za dobijanje šengenske vize u bilo kojoj od ambasada potrebna je skoro identična dokumentacija: potvrda o zdravstvenom osiguranju, garantno pismo institucije ili rodjaka u zemlji u koju se zeli putovati potkrijepljeno fax-porukom pošiljaoca poziva, potvrda o stalnom zapošljenju, potvrda o urednim primanjima. Ima slučajeva kad konzularni službenici zahtjevaju originalne zdravstvene legitimacije pa i ličnu kartu. To još uvijek ne znači da će viza biti i odobrena. Jer, konzularni službenik ima najčešće diskreciono pravo da donese negativno rješenje; bez obrazloženja. Nešto jednostavniji način je da se za pomoć angažuje turistička agencija koja će uz određenu nadoknadu brže srediti stvar.

Procedura je donekle različita za pojedine clanice Evropske unije. Neke od njih koje imaju svoje diplomatsko predstavništvo u Skoplju insistiraju da se viza izdaje tu, one druge koje nemaju svoj konzulat u glavnom gradu Makedonije koriste se uslugom konzularnog osoblja neke druge clanice Evropske unije. Naprimjer, putnici za Španiju i Portugal ulaznu šengensku vizu traže u ambasadi Francuske, putnici za zemlje Beneluksa u ambasadi Njemacke i sl. Slučaj Irske se uzima kao izuzetno drastičan. Da bi se putovalo u Irsku preko Londona potrebno je izvaditi najprije britansku vizu. Irska viza se vadi u ambasadi te zemlje u Austriji što znači da se mora putovati u Beč kako bi se dobila viza a to dalje znači da treba izvaditi i austrijsku vizu u Skoplju?!? I, na kraju, pogranični sluzbenik na irskoj teritoriji ima pravo odbiti ulazak ne objasnivsi uzrok takvog svog postupka.

Zapadni diplomati u Skoplju objašnjavaju da se njihove zemlje ne plaše makedonskih državljana kao bojazni od viska radne snage. Pravi uzrok ogleda se u prijetnji organizovanog kriminala koji potiče sa ovog tla. Makedonija kod stranih policija ne uziva osobit glas. Nije mali broj njenih građana cija imena se nalaze na potjernicama Interpola, mnogi od njih ukljuceni su u najrazlicitije oblike kriminala. Osim toga, Makedonija slovi kao zemlja tranzita za ilegalce iz drugih istočnoevropskih zemalja, s Srednjeg i Dalekog istoka pa čak i Afrike. Ilegalci iz susjednih zemalja posebna su priča. Po novinama se bar jednom mjesečno mogu pročitati storije o otkrivenim grupama ilegalaca na nekoj od četiri makedonske granice. Prema policijskim analizama, čak 90 odsto ilegalaca stiže u Makedoniju iz ekonomskih razloga. Srećom Makedonija u najvećem broju slučajeva služi samo kao zemlja tranzita u potrazi za boljom zaradom. Stoga se ilegalci najčešće odlučuju da svoje putovanje nastave prema jugu, do Grčke gdje ostaju ili pokušavaju preći u neku drugu članicu Evropske unije. Ilegalci se kreću transferzalom sjever-jug što će reći od makedonske sjeverne do južne granice.

Statistika pokazuje da u velikom broju makedonsku sjevernu granicu ilegalno prelaze rumunski državljani koji se pokušavaju prebaciti u Grčku da bi na tamošnjim plantažama radili kao sezonski radnici. Zato nije neobično da najviše vijesti o hvatanju rumunskih ilegalaca stize ili iz Kumanova gdje ulaze u Makedoniju, najčešće u blizini međunarodne željezničke pruge Beograd-Skoplje ili iz Đevđelije gdje izlaze iz zemlje. Vijesti o hvatanju nekoliko grupa ilegalaca posljednjih mjeseci u okolini Kumanova, koliko god paradoksalno zvucalo, pokazuju da ratni sukobi nista nisu promijenili.

Istočnu granicu s Bugarskom ilegalno uglavnom prelaze djevojke iz istočnoevropskih zemalja koje se namjeravaju u ovoj zemlji baviti prostitucijom. Sa zapada, iz Albanije, dolaze sezonski radnici koji pretežno i ostaju u zapadnom dijelu Makedonije gdje većinsko stanovništvo čine njihovi sunarodnici - Albanci.

Ako je za ilegalce Makedonija zemlja tranzita, u trgovini "bijelim robljem" to nije slučaj. Prema policijskim saznanjima, za posljednjih pet godina u zemlji je otkriveno 13 hiljada djevojaka iz istočnoevropskih zemalja: Bugarske, Rumunije, Moldavije, Ukrajine. Biznis je dobro razradjen a neka mjesta u makedoniji vaze kao "sabirni centri" za dalju trgovinu.

Zanimljivo je da niti vizni režim niti ilegalni transfer ljudi nisu ni u jednoj predizbornoj kampanji nikad kao tema izbili u prvi plan mada bi za većinu građana to bilo jedno od najvažnijih spoljnopolitičkih pitanja. Sve politicke partije koje drze do sebe kao da su svjesne da je malo toga sto mogu uciniti.

Neki nagovjestaji već navode na pomisao da je od početka aktuelne krize selekcija makedonskih drzavljana koji bi zeljeli turisticku vizu za neku od zapadnih zemalja postala jos strožija. Na udaru su posebno muškarci u dobi za vojnu službu. Neka svjedočanstva potvrdjuju da se strahuje i od osoba koje su poslom, vozaci naprimjer, osudjene na putovanje upravo u neku od tih zemalja. Malo-pomalo, povećava se i broj izbjeglica. Osoba koje su stekle status izbjeglica ili onih koje su raseljene unutar zemlje registrovano je vec sezdesetak hiljada. Od vojnih operacija će zavisiti kojom brzinom ce se broj povećavati. Za sada niko ne govori o potrebi prijema izbjeglica na Zapadu. Kosovska kriza 1999. je bila najbolji primjer da se vrata za izbjeglice otvaraju najteže.

Kako bi bar sebi koliko-toliko olakšali djelovanje, vladini funkcioneri vremenom su se dosjetili da ce biti najdjelotvornije ako od svojih zapadnih sagovornika zatraze zaključivanje sporazuma kojim se omogućava putovanje bez viza za makedonske podanike sa službenim pasosima. Obicni smrtnici nisu u poziciji da saznaju, ko sve i u koje svrhe posjeduje jedan tako dragocjen komad papira. Kod većine zapadnih zemalja ta varijanta je "upalila". Znači, mjesto pred viznim šalterima ostaje rezervisano samo za "sitnu boraniju".