AIM: start



DOSIJE O PRAVIMA I ZAŠTITI NACIONALNIH MANJINA U BOSNI i HERCEGOVINI, MAKEDONIJI, SRBIJI, CRNOJ GORI i HRVATSKOJ

Crna Gora:

U potrazi za evropskim standardima

Veseljko Koprivica

Zvanično, Crna Gora nema nacionalnih manjina osim u - Ustavu. Parlamentarne stranke sporazumjele su se septembra 1997. godine da se umjesto tog ustavnog koristi termin manjinski narod. Pod njim se podrazumijevaju narodi koji su u bivšoj SFRJ imali status konstitutivnog naroda: Muslimani, Albanci i Hrvati. Od uvođenja odrednice manjinski narod, u državnim aktima ne licitira se koja populacija spada u "većinsku" ili "manjinsku".

Romi su etnička grupa. Prema podacima centara za socijalni rad ima ih oko 21.000, ili čak 6,5 puta više nego po popisu iz 1991. godine. Višestruki porast rezultat je velikog broja izbjeglih Roma sa Kosova.

Crna Gora je domovina pripadnika još 18 nacionalnih i etničkih grupa. A etnička struktura njenog stanovništva prema popisu iz 1991. godine izgledala je ovako: Crnogorci 61,8 odsto, Muslimani 14,57, Srbi 9,34, Albanci 6,57, Romi 0,53 i Hrvati jedan odsto. Prema demografskim procjenama, Crna Gora sada ima oko 720.000 stanovnika. Pretpostavlja se da je dolaskom izbjeglica, kojih i sada ima oko 45.000 (čak 6 odsto od ukupne populacije), nacionalna struktura značajnije izmijenjena samo u korist Srba, Albanaca i Roma.

Prava manjinskih naroda česta su tema diskusija na političkoj sceni, u okviru stručnih i naučnih rasprava, ali i među građanima. Mišljenja o kvalitetu zaštite tih prava potpuno su polarizovana. Dominiraju ocjene političkog karaktera, jako partijski obojene. Na jednoj strani poriče se bilo kakav napredak položaja manjinskih naroda u odnosu na stanje predparlamentarne demokratije, a na drugoj apologetski se pozicionira njihov status. Na to pitanje različito gledaju ne samo manjinski, nego i većinski crnogorski narod. Da bi se o tome stekla objektivnija slika, valja reći da su temeljna ljudska prava ugrožena i Crnogorcima koji su tzv. većinski narod. Proteklih dana, u jeku pisanja ustavne povelje, čak i učesnici završnih radova na novoj srpsko-crnogorskoj državi negirali su crnogorsku naciju ("Crnogorci su jezuitska tvorevina", izjava Dragana Jočića, člana komisije i pripadnika Koštuničine DSS). Takođe, Crnogorska pravoslavna crkva, koja ima viševjekovnu autokefalnost i okuplja na desetine hiljada vjernika, proglašava se za sektu, a predsjednički kandidat Filip Vujanović je pred prvi krug predsjedničkih izbora konstatovao da postoji samo srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori!

Ipak, prema izvještajima domaćih i stranih organizacija, nesporno je da manjinski narodi nisu ugroženi u Crnoj Gori. Osvrćući se nedavno na ratno vrijeme u bivšoj SFRJ, Milo Đukanović, tadašnji predsjednik Crne Gore, ocijenio je: "Kada su u svijetu svi sumnjali da je uopšte moguć skladan međunacionalni odnos, bilo gdje u ovom regionu, u Crnoj Gori smo pokazali da možemo biti oaza multietničke demokratije i razbiti taj mrak po kojem se prepoznavao Balkan".

Manjinski narodi ipak nisu zadovoljni svojim statusom. Najviše prigovora upućuju Albanci, Muslimani i Bošnjaci i to mahom zbog neadekvatnog participiranja u vlasti. No, stanje se posljednjih godina mijenja nabolje. Muslimani i Bošnjaci trenutno u republičkoj vlasti imaju po jednog potpredsjednika parlamenta i Vlade, a Albanci ministra za manjinske narode. Svi imaju i veći broj pomoćnika i savjetnika u raznim ministarstvima. Da bi se približila evropskim standardima, Skupština Crne Gore zaključila je septembra prošle godine da se donese zakon o autentičnom predstavljanju manjinskih naroda u republičkom parlamentu. Taj posao treba da bude završen do kraja marta ove godine, uz konsultovanje eksperata OEBS-a i SAD-a.

Pozivajući se na evropska iskustva, odnosno standarde koji omogućavaju stabilan život u multinacionalnim sredinama, portparol Demokratske unije Albanaca Ferhat Dinoša već duže insistira na tome da bi u Crnoj Gori za Albance bila "najkvalitetnija personalna autonomija". Dinoša je više puta ponovio da albanske nacionalne stranke žele demokratskim sredstvima da dođu do autentičnih predstavnika u crnogorskom parlamentu. "Hoćemo poziciju koja znači nacionalno subjektiviziranje Albanaca, odnosno da budemo partneri. Ako nisi subjekt onda ne možeš biti ni partner", smatra Dinoša. Potencirajući da Albanci ne smiju da zavise od promjene vlasti u Crnoj Gori, Dinoša upozorava i na to da status Albanaca ne bi smio da ugrozi teritorijalni integritet Crne Gore. Međutim, njegova ideja o specijalnom statusu Albanaca nema veću podršku među Albancima. Oni opravdano strahuju da će ih to odvesti u nacionalni geto i samoizolaciju. Nedavno je i pet crnogorskih nevladinih organizacija - Građanska kuća, Parlament mladih Crne Gore, Bokeljski centar za toleranciju, Ženski medijski centar i Studentski kulturni centar - apelovalo na političke partije da prilikom izbora kandidata za republički i opštinske parlamente vode računa o zastupljenosti manjinskih naroda kako bi njihovi problemi bili uspješnije rješavani. Raspoloženje ukupne crnogorske javnosti takođe se kreće u tom smjeru. Sa tim su saglasne, sudeći prema onom što se čulo na njihovim promotivnim skupovima uoči prošlogodišnjih oktobarskih parlamentarnih izbora, i projugoslovenske partije u Crnoj Gori.

Uoči posljednjih parlamentarnih izbora, predstavnici albanskih partija tražili su da se Albancima omogući dvostruko pravo glasa, odnosno da glasaju za stranku na nivou države i za svoje nacionalne partije kako bi imali lakšu prohodnost do vlasti. Međutim, u parlamentu je preovladao drugačiji stav uz opravdanje da bi isto pravo odmah tražili i ostali manjinski narodi, a to bi izazvalo politički haos. Ipak, ukinut je izborni cenzus za albanske nacionalne stranke (Demokratsku uniju Albanaca i Demokratski savez ).

Predsjednik Demokratskog saveza Mehmed Bardhi smatra da su Albanci u Crnoj Gori kao starosjedioci i dalje taoci politike vlasti koja nije jasno definisala nacionalne i državne interese i status manjinskih naroda. "Zato je na polju globalne politike prioritetno definisanje državno-pravnog statusa Crne Gore i unutar nje položaja i prava manjinskih naroda, jer je trenutno stanje neprihvatljivo i onemogućava razvoj demokratskih procesa", kaže Bardhi, uz tvrdnju da državno-pravni status Crne Gore neće biti povoljno regulisan ni Beogradskim sporazumom. "Albanci svoje interese i prava mogu najbolje ostvariti preko svojih nacionalnih partija", smatra Bardhi.

Crna Gora je Ustavom inaugurisala koncept građanske države, kao najoptimalnije rješenje za demokratsku i višenacionalnu zajednicu. Njime su nacionalnim manjinama zagarantovana prava kao u svim civlizovanim zemljama. A koliko su bliske ustavne norme i svakodnevni život pokazuje i jedno prošlogodišnje istraživanje rađeno za potrebe Republičkog savjeta za zaštitu prava nacionalnih i etničkih grupa.

Opšta slika njegovih rezultata je relativno povoljna. Samo trećina ispitanika - pripadnika manjinskih naroda (34,82 %) smatra da su im ugrožena neka od bitnih ljudskih prava. Među njima su najbrojniji Albanci - katolici (76,67 odsto), najmanje je Bošnjaka Muslimana (13,04). Gledano po gradovima, na listi najugroženijih su Cetinje, jer su tamošnji Romi izjavili da su sto posto ugroženi, Pljevlja (56,41 , Bar (50), Ulcinj (49,50) , Podgorica (48,82) i Nikšić (36, 84 posto). Najbolje stanje je u Tivtu, Kotoru, Rožajama i Bijelom Polju.

Koja su im prava, prema tom istraživanju, najugroženija? Redosljed je ovakav: pravo na slobodu (23,40 posto), pravo na pošteno i nezavisno suđenje (12,45 %), pravo na život (11,32), sloboda izražavanja (10,57), pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života (7,55), te sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti (6,42 odsto). Kao najčešće oblike ugrožavanja "nekog drugog prava" ispitanici su izdvojili kršenje prava na zapošljavanje, nacionalno izjašnjavanje (Bošnjaci) i učešća u političkom životu.

Detaljnija analiza empirijskih podataka pokazuje da nacionalna pripadnost nije za tri četvrtine građana (75,47 odsto) bila hendikepirajući faktor prilikom zasnivanja radnog odnosa putem konkursa. No, istovremeno po dvadeset odsto Albanaca katolika, Albanaca islamske vjeroispovijesti i Hrvata smatraju da je njihova nacionalna pripadnost bila presudna prepreka da ne dobiju zaposlenje iako su ispunjavali uslove konkursa.

Ispitanici u visokom procentu smatraju da su u Crnoj Gori uglavnom stvoreni povoljni politički, normativni, a djelimično i institucionalni uslovi za afirmisanje sopstvene kulture. Takav stav ima 70,73 odsto anketiranih. Hrvati su najmanje nezadovoljni mogućnostima za razvijanje svoje kulture, iako je ispitivanje pokazalo da je svega 4,65 odsto njih stvarno zadovoljno sadržajima školskih programa iz istorije, odnosno 11,63 iz književnosti. Albanci islamske vjeroispovijesti su u mnogo većem procentu nego Albanci katolici nezadovoljni upotrebom maternjeg jezika i uslovima za unapređivanje sopstvene kulture (42,76 : 13,33 %). Trend pada pozitivnih odgovora u upravnoj je srazmjeri sa nivoom obrazovanja, odnosno najnezadovljniji su oni sa višom i visokom stručnom spremom.

Prema tom istraživanju gradovi Kotor i Bijelo Polje mogu se pohvaliti kao primjeri razvijenosti međunacionalnog sklada i poštovanja kada je riječ o kulturi manjinskih naroda i upotrebi maternjeg jezika. Čak 89,43 odsto ispitanika smatra da mogu slobodno koristiti maternji jezik. Među onima koji imaju suprotan stav najbrojniji su Albanci islamske vjeroispovijesti (23,34 odsto). Zanimljivo je da u Ulcinju, gdje većinom žive Albanci, samo 0,99 odsto ispitanika smatra da su im ugroženi pravo na upotrebu maternjeg jezika i slobodno izražavanje nacionalne i vjerske pripadnosti.

U mjestima gdje su većinsko stanovništvo Albanci mogu osnovno i srednje obrazovanje da stiču na svom jeziku. Planira se i osnivanje studija na albanskom jeziku. Ostvaren je vidan napredak i u informisanju na albanskom. Na crnogorskom državnom radiju i televiziji svakodnevno se emituju informativne emisije na albanskom jeziku, kao i na nekoliko lokalnih radiostanica. U Tuzima, pored Podgorice, gdje uglavnom žive Albanci, već dvije godine postoji privatna Radio-televizija sa programom na albanskom jeziku, a u Podgorici izlazi i nedjeljnik na albanskom.

Prije pet godina u Podgorici je osnovana Matica muslimanska čiji je osnovni cilj proučavanje i zaštita kulturnog nasljeđa muslimanskog naroda. Od prije dvije godine u Podgorici djeluje i Udruženje "Almanah" koje okuplja intelektualce Muslimane/Bošnjake. Ono izdaje istoimeni časopis za kulturu i nauku i objavljuje djela pisaca bošnjačke nacionalnosti.

Bilo je, naravno, pokušaja da se i u Crnoj Gori naruše tradicionalno dobri međunacionalni i međuvjerski odnosi. Na tome su posebno radili prosrpski mediji iz Crne Gore - "Dan" i "Glas Crnogoraca", uz logistiku dijela beogradskih medija. U protekle dvije godine, na primjer, dugo su podgrijavali međunacionalne tenzije najavljujući da se Albanci na sjeveru Crne Gore, u saradnji sa sunarodnicima sa Kosova i Albanije, pripremaju na oružani ustanak i otcjepljenje opština u kojima su većinsko stanovništvo.

No, ispostavilo se da su to klasične dezinformacije i uzaludno manipulisanje javnim mnjenjem. To potvrđuje i dio pomenutog istraživanja o komšijskim odnosima pripadnika različitih nacija i vjeroispovijesti. Radikalizam u stavovima prema drugim nacijama, vjerska netrpeljivost, stereotipi i etničke predrasude vrlo se rijetki u Crnoj Gori. Na primjer, 79,95 odsto ispitanika nije doživjelo nijedan vid uvreda i omalovažavanja na nacionalnoj osnovi od svojih komšija druge nacije i vjere. A kad je toga i bilo, onda se uglavnom radilo o upotrebi skaradnih riječi i pripisivanju istorijske krivice pojedinim narodima za ono što se dešavalo u nedavnoj prošlosti na ovim prostorima. Najmanje uvreda od komšija doživjeli su Romi, zatim Muslimani-Bošnjaci, Muslimani, Albanci katolici, Hrvati, a najviše Albanci islamske vjeroispovijesti.

Visok nivo uvreda, pokazalo je istraživanje, doživljavaju Romi na Cetinju i Hrvati u Tivtu, dok tako nešto nikad nisu doživjeli ili je toga bilo u neznatnom procentu Romi u Nikšiću, Rožajama i Kotoru. U ovoj anketi 81,25 odsto Muslimana kazali su da nikada od svojih sugrađana druge nacionalnosti nisu bili izloženi uvredama, kao ni 60,87 Muslimana-Bošnjaka, 62,50 Muslimana-Crnogoraca, 74,19 Bošnjaka, 55 odsto Albanaca katolika, 42,76 odsto Albanaca islamske vjeroispovijesti, 86,05 Hrvata i 89,19 odsto Roma.

Istraživanje je pokazalo još jedan zanimljiv fenomen. Održavanje prijateljstva i druženja među pripadnicima vlastite nacije govori o velikoj zatvorenosti i pojavi etničke distance, posebno prema većinskoj naciji - Crnogorcima. Tako svega 11,11 odsto ispitanika ima prijateljske odnose sa Crnogorcima, a 1,08 sa Srbima i 0,81 procenat sa Hrvatima. Uočljivo je da su Muslimani u tom pogledu najprihvatljivija nacionalna kategorija, zatim slijede Albanci, što je i razumljivo s obzirom na nacionalnu strukturu uzorka. Svi ispitanici uglavnom pokazuju sklonost da se druže sa pripadnicima iz sopstvene nacije, dok je spremnost na druženje sa onima iz svih nacija izrazilo 11,68 odsto ispitanika. Zanimljivo je da se 23,26 odsto Hrvata izjasnilo da su im sa stanovišta uspostavljanja prijateljstava jednako značajni pripadnici svih nacionalnih zajednica, dok njih 9,30 ističe da ima najviše prijatelja iz vlastitog naroda.

Veliki procenat ispitanika distancirao se od Crnogoraca kao mogućih prijatelja. Tako Bošnjaci nemaju prijatelje među Crnogorcima, Srbima, Albancima i Hrvatima, dok to isto tvrde kad je riječ o Srbima Muslimani-Crnogorci, Bošnjaci i Albanci katolici. Istovremeno 70,87 odsto ispitanika ističe da i pored burnih dešavanja proteklih godina nisu raskinuli stara prijateljstva. Najmanje prijatelja zbog tih događaja izgubili su Albanci katolici, a najviše Bošnjaci i Hrvati. Najčešći uzrok za raskidanje prijateljstava su različite stranačke i ideološke pozicije, odnosno netolerancija prema političkim neistomišljenicima. No, na drugoj strani različita konfesionalna uvjerenja samo su u 7,46 odsto slučajeva uticala na rušenje prijateljstva, što je još jedan od dokaza da je Crna Gora zadržala tradicionalnu viševjekovnu vjersku toleranciju..

Manjinski narodi su pomenutim istraživanjem ispoljili visok stepen privrženosti Crnoj Gori kao svojoj domovini u kojoj najbolje mogu i treba da rješavaju svoja statusna pitanja. To je i jedno od objašnjenja zašto pesimistički gledaju na Ustavnu povelju nove srpsko-crnogorske državne zajednice. Pomoćnik crnogorskog ministra za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa Sabahudin Delić izrazio je nedavno nezadovoljstvo tretiranjem statusa nacionalnih manjina u Ustavnoj povelji Srbije i Crne Gore, tvrdeći da to ministarstvo nije ni konsultovano prilikom njenog pripremanja. Fuad Nimani, predsjednik Demokratske unije Albanaca, kaže da Uniju ne zanima Ministarstvo za prava manjinskih naroda u novoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore.

I Harun Hadžić, predsjednik Internacionalne demokratske unije, nacionalne partije Bošnjaka iz Crne Gore, izjavio je ovih dana da posebna povelja koja se predviđa za zaštitu prava manjinskih naroda spušta i degradira manjinske narode na građane drugog reda. "Proizilazi da Srbi i Crnogorci kao patricije, ako to uporedimo sa Rimskom imperijom, imaju svoju Ustavnu povelju kao jači akt, dok manjinski narodi kao plebejci imaju svoju manje važnu povelju". Sudeći prema ranijim uvjeravanjima autora Ustavne povelje i stručnjaka za ljudska prava, ovakve i slične ocjene su nerealne. A ko je u pravu nepristrasno će presuditi život u novoj državi Srbiji i Crnoj Gori.