AIM: start



KORUPCIJA I ORGANIZOVANI KRIMINAL

Bosna i Hercegovina:

ORGANIZOVANI KRIMINAL I KORUPCIJA U BiH

Milkica MILOJEVIĆ

Na prljavi ili svježe oprani novac može se kupti sve: krivotvoreni pasoš, velika banka, policijska informacija, pa čak i (privremena?) sloboda za ubicu premijera reformatora.

AIM Banja Luka, 20.05.2003

Milorad Luković Legija, vodja ozloglašenog Zemunskog klana, nakon ubistva srbijanskog premijera Zorana Djindjića, pobjegao je od sudsko policijske potjere u susjednu BiH. Istraga je utvrdila da je Legija, nekadašnji ,,srpski junak otadžbinskog rata, imao krivotvoreni pasoš Republike Hrvatske izdat u hrvatskom konzulatu u Mostaru (BiH) i da je preko teritorije Republike Srpske (RS), pobjegao u Federaciju BiH, gdje se privremeno sklonio kod svojih "poslovnih partnera" u Posušju, a otuda, navodno, odmaglio nekud na Zapad. Pouzdani izvori bliski vrhu Ministarstva unutranšnjih poslova (MUP) RS, medjutim, tvrde da se srbijanski mafijaški bos nije nikud mrdnuo iz BiH.

Nekoliko dana kasnije banjalučki hotel "Bosna" čiji je većinski vlasnik Pantelija Damjanović, visoki funkcioner Srpske radikalne stranke (SRS) RS i poslanik u bosanskohercegovačkoj skupštini, opkolili su specijalci MUP-a. Tražili su u hotelu dvojicu odbjeglih zemunskih mafijaša, ali ih nisu našli. Specijalci su otišli iz "Bosne" praznih ruku, a još iste večeri, Milorad Dodik, vodja opozicije u RS, je na jednom javnom skupu rekao: "Bili su na pravom mjestu, ali u pogrešno vrijeme". Poznavaocima prilika nije bilo teško da "pročitaju" Dodikovu aluziju: u posljednjih nekoliko godina svaka ozbiljnija akcija MUP-a protiv trgovaca ljudima, drogom ili kradenim automobilima, bivala je "provaljena". Prije nego što bi policajci krenuli u raciju, na lice mjesta bi stizala "strogo povjerljiva" informacija o akciji.

Primjer prvi: Slobodan Šolaja, kontroverzni banjalučki biznismen, "uvezao" je u oktobru 2000. iz Paname u BiH 164 kilograma čistog kokaina. Lično je nadzirao istovar "robe" kada mu je zazvonio mobilni telefon. Primio je poruku i polako, pješice, krenuo niz ulicu. Nekoliko minuta kasnije na lice mjesta stigla je policija, ali Šolaja je već bio "nedostupan" organima gonjenja.

Primjer drugi: Milorad Milaković, vlasnik prijedorskih noćnih barova osumnjičen za trgovinu ženama radi prostitucije, je sazvao konferenciju za štampu i novinarima predočio faksimile kompletnog plana racija u barovima, za koje je, kasnije, policija javno priznala da su - vjerodostojni.

Pomenuti Šolaja bio u prijateljstvu sa Momčilom Mandićem, ratnim ministrom pravde RS, jednim od najpoznatijih bosanskohercegovačkih tajkuna i vodećim finansijerom SDS-a, kojeg je nedavno uhapsila srbijanska policija zbog veza sa mafijom. Pretpostavlja se da će Mandić direktno iz Beograda otputovati u Hag, da položi račune pred Medjunarodnim tribunalom za ratne zločine. Biće mu to jedinstvena šansa da otputuje u neku od država Evropske unije: Mandićevo ime je prvo na listi od 25 gradjana BiH, kojima je, na prijedlog Visokog predstavnika za BiH Pedija Ešdauna, zabranjen ulaz u zemlje EU. Ova lista, kako je saopšteno iz Ešdaunove Kancelarije (OHR), obuhvata sve one koji "su dio mreže organizovanog kriminala i pranja novca i koji podržavaju optužene za ratne zločine".

Da se ne radi samo o priči o "srpskoj patriotskoj mafiji" koja finansira Radovana Karadžića, pokazuje i slučaj Alije Delimustafića, ratnog ministra unutrašnjih poslova BiH. Delimustafić, koji je u Sarajevu osudjen za milionske pronevjere i malverzacije, uhvaćen je prošle godine u Beogradu, sa krivotvorenim dokumentima Republike Srpske! Iz policije je u javnost procurila priča da je te dokumente Delimustafiću obezbijedio niko drugi do Dragomir Jovičić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova RS! Simptomatično je da Jovičić, koji je cijeli radni vijek radio za državnu platicu, izgradio velelpnu kuću u centru Banje Luke, iako se nije bogato oženio i nie imao tetku koja mu je ostavila nasljedstvo.

Nakon Mandićevog hapšenja uslijedili su ničim demantovani tekstovi sarajevske "Slobodne Bosne" o ratnim "poslovnim vezama" Delimustafića, Mandića i ostalih visokopozicioniranih političara-biznismena bliskih trima nacionalnim strankama. Demobilisani srpski, hrvatski i bošnjački borci u posljednjih nekoliko godina morali su se suočiti sa gorkom istinom: dok su oni ubijali jedni druge, oni koji su ih poslali u rat uredno su, preko linija fronta, arčili "napuštenu imovinu" i trgovali naftom, oružjem, pa čak i tijelima njihovih poginulih drugova!

Na listi nepoželjnih u zemljama EU naći će se, po svemu sudeći i nekoliko sarajevskih funkcionera iz Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije, te Milenko Vračar, donedavni ministar finansija RS. Vračar je zbog afere u Republičkoj upravi carina podnio ostavku, ali je "usput" privatizacijom "za male pare" postao većinski vlasnik Nove banjalučke banke, koja od svih bh. banaka ima narašireniju mrežu filijala u zemlji i inostranstvu.

Prije više od godinu dana mediji su objavili da je Vračar Mladenu Ivaniću, tadašnjem premijeru RS, a danas aktuelnom ministru inostranih poslova BiH, platio 500 hiljada maraka za ministarsku fotelju! Ivanić se malo mrštio, ali nikad nije demantovao te navode.

Prije tri godine tadašnji Visoki predstavnik Volfgang Petrič smijenio je Edhema Bičakčića sa funkcije premijera Federacije BiH. Razlog: on i njegov zamjenik Dragan Čović, uspjeli su da, kršeći budžet, za samo godinu dana spiskaju 15 miliona maraka državnih para. Čović je danas uvaženi član Predsjedništva BiH i predsjednik organizacionog odbora za doček Pape.

I tako dalje i tome slično...Ovakvih skandaloznih i javnosti poznatih primjera korumpiranosti vlasti oba bh. entiteta i njihove nedvosmislene povezanosti sa organizovanim kriminalom, ima toliko da njihovo ponavljanje već postaje otužno. Poznati aforizam da svaka država ima svoju mafiju, a da samo na Balkanu mafija ima svoju državu (države), u BiH bi se mogao proširiti: mafija ima svoju državu, a država ima svog protektora u liku Visokog predstavnika.

Pedi Ešdaun "prinudni upravnik" BiH, se nakon okončanja vanrednog stanja u Srbiji dao u akciju. Posjetio je Beograd i Zagreb, a po povratku u BiH najavio je objedinjavanje obavještajnih službi na državnom nivou. "Obavještajna služba će biti u službi zakona, a ne kao do sada servis na usluzi kriminalcima", rekao je bez uvijenja stari britanski liberal.

No pitanje je da li će jedinstvene institucije biti dovoljne da se stane u kraj korupciji i organizovanom kriminalu. I do sada su i OHR i vlasti oba entiteta pravili antikorupcione timove, ali se ispostavilao da je to "pucanje u prazno". Ni reforma sudstva nije donijela nikakve vidljive rezultate, ako se izuzmu plate sudija i tužilaca od 2000 do 3000 KM. To što imaju trostruko veće plate od ministarskih i petostruko veće od prosječnih novinarskih, nije ponukalo javne tužioce u BiH da bar jednom povedu ozbiljnu istragu protiv vladajućih funkcionera na osnovu pisanja medija, mada ih zakon na to obavezuje. Novinari su ostali jedini Don Kihoti koji se bore protiv kriminalizacije društva, a nijedna ozbiljnija (objavljena) afera u vladama, Carini, Elektroprivredi ili Telekomu nije dobila sudski epilog. Sve se svelo na klimave optužnice za "zloupotrebu položaja" i to uvijek protiv onih koji više nisu na vlasti.

U pravosudju su se najčešće pravdali da nemaju dovoljno zakonskih ovlaštenja, koji bi im omogućili prikupljanje i izvodjenje dokaza u ovako delikatnim slučajevima. Ali, uskoro će sudije i tužioci dobiti priliku da se pokažu. Novi Krvični zakon BiH, predvidja, na primjer, mogućnost konfiskovanja nelegalno stečene imovine, a nedavno usvojeni Zakon o krivičnom postupku, daje mnogo veća ovlaštenja javnim tužiocima, a istražnim organima mogućnost snimanja, pretresa arhiva i računara, korištenja usluga "prikrivenih istražitelja" (provokatora) i zaštićenih svjedoka. Uskoro ova dva zakona treba da budu usvojena i na entitetskim nivoima, nakon čega će stupiti na snagu. No da li će to nešto bitno promijeniti? -Neće, kaže advokat Krstan Simić, funkcioner Saveza nezavisnih soicijaldemokrata. Nije stvar u zakonima nego u tome što se oni ne primjenjuju. Ni ranijim zakonima nije ništa falilo, ali ozbiljne borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala nema, ako ne potoji politička volja za to.

Da je politička volja presudna tvrdi i Džejms Lajon, koji je godinama bio direktor Medjunarodne krizne grupe za BiH, a sada tu funkciju obavlja na području Srbije i Crne Gore. - Momčilo Mandić je u Srbiji uhapšen zbog kršenja zakona. On je zakon kršio i u BiH, ali nikom nije padalo na pamet da mu sudi, jer su ga vlasti RS očigledno štitile, kaže Lajon.

S druge strane, tvrdi Simić, vrlo glasni zahtjevi za "uredjenu državu" i "vladavinu institucija i zakona" potiču upravo od ljudi koji su se u ratu naglo obogatili i čija je omiljena rečenica "samo me ne pitajte za prvi milion, sve ostalo je legalno".

Oni su se obezbijedili i sada bi voljeli da ih niko ne napada i ne reketira, kaže Simić. Njima je to više u interesu nego penzionerima i nezaposlenima koji ionako nemaju {ta da izgube, kaže Simi}. - Još 1997. vodeći ekonomski časopis "Ekonomist" iz Londona je proveo istraživanje o korumpiranosti u državama bivše Jugoslavije. RS je tada posmatrana zajedno sa SR Jugosalvijom i ustanovljeno je da je stepen korupcije 7,8 od devet mogućih indeksnih poena. U Federaciji BiH je ta ocijenja bila nešto iznad pet. To je prosto kancerogeno stanje. Dakle, britanski ekonomisti su se čudom čudili kako BiH uopšte funkcioniše i opstaje. Ja sam i tada bio poslanik i tražio sam vanrednu sjednicu skupštine RS posvećenu borbi protiv organizovanog kriminala. Prošlo je šest godina a takva sjednica nikad nije doržana. Danas stanje nije ništa bolje, naprotiv čak je i gore: uslijedila je sumnjiva privatizacija, tajkunizacija, postali smo tranzitno područje za trgovinu narkoticima, ljudima i za organizovanu prostituciju.

Odnedavno su u primjeni i novi zakoni o finansiranju političkih stranaka i o donacijama javnih preduzeća. Smisao oba zakona je sljedeći: javna preduzeća ne mogu biti donatori političkih stranaka, čak i ako imaju viška para, a stranke se finansiraju iz ograničenih donacija privatnika i pojedinaca i iz članarine. Nakon prošlogodišnjih izbora u BiH, vodeće političke partije su u medijima plasirale očigledene laži: da su njihove kampanje bile nevjerovatno jeftine i finasirane iz džepova partijskih funkcionera i prijatelja koji ništa ne traže zauzvrat.

Da se mi ne lažemo: članarinu u strankama niko ne prikuplja, donacije su sitne. Stranke finansiraju uglavnom privatna preduzeća koja računaju da će to naplatiti, kad njihovi dužnici dodju na vlast. Ili obrnuto, dok ste još na vlasti obezbijedite firmi posao, a ona vama proviziju, - kaže Simić .- Ali, suština priče je u tome, da je i ta provizija ukalkulisana u cijenu koju u krajnjoj liniji plaća gradjanin: kao potrošač ili kao poreski obveznik.

Ipak, smatra Simić, stranci su donijeli u tom smislu neke pozitivne pomake: ipak postoje konkursi i tenderi, finansiranje budžetskih potrošača ide preko trezora i stvari se polako institucionalizuju. Visoki predstavnik Pedi Ešdaun je razotrkivanjem "poslovanja" Elektroprivrede RS-u i najavom da će dobro pretresti i Elektroprivredu Federacija BiH i Telekome oba entiteta, pokazao da mu je savršeno jasno u kojem grmu leži zec i da obračun sa organizovanim kriminalom i korupcijom shvata ozbiljno. I gradjani BiH vjeruju više nejmu nego političarima za koje su glasali. Pokazalo je to nedavno istraživanje tv magazina "Liberti": čak 80 odsto gradjana svih nacija iz oba bh entiteta vjeruju Ešdaunu više nego domaćim političarima, a 60 odsto njih je uvjereno da bi, kad bi se stranci povukli iz BiH u zemlji opet buknuo rat.

Ali i ova priča ima drugu stranu medalje. Ešdaun je nedavno, rekao da BiH neće dobiti više ni dinara strane pomoći jer je "projekat BiH" do sada koštao medjunarodnu zajednicu 50 milijardi dolara. A kud odoše tolike pare? To se, u kolumni objavljenoj u "Nezavisnim novinama" pita i ekonomist Mladen Grahovac, inače funkcioner opozicione Socijaldemokratske partije Zlatka Lagumdžije. Prostom računicom, tvrdi Grahovac, dolazi se do zaključka da dobar dio tog novca nije prošao ni kroz entitetske, ni kroz državni budžet BiH, nego "kroz nevjerovatno veliki broj nevladinih, donatorskih i inih organizacija, koje su poslije Dejtona nikle kao pečurke poslije kiše". I zaključuje da čak i tako humanitarna stvar kao što je povratak izbjeglica može biti "perfidni način korupcije, kriminala i pranja novca". Uostalom, i za neke "humanitarne organizacije" iz islamskih zemalja koje su imale svoje misije u Srajevu, tokom minule dvije godine je ustanovljeno da su se bavile švercom, pa čak, kako tvrde Amerikanci i obukom terorista. Ili možda reketaša? Priča se tako vraća na početak:

Na prljavi ili svježe oprani novac kojim se može kupti sve: krivotvoreni pasoš, velika banka, policijaka informacija, pa čak i (privremena?) sloboda za ubicu premijera reformatora.