AIM: start



MEDIJI U TRANZICIJI : JEDNAKA POČETNA POZICIJA?

Bosnia i Hercegovina:

Mediji u ekonomskoj tranziciji

Ivana Escher

Sarajevo, februar, 2004. - Bosanskohercegovački mediji, njih preko 300 na nešto više od 3 miliona stanovnika, žive danas dva svoja života - jedan virtualni, a drugi stvarni. Pvi, idealni, kreiran je i ustoličen od strane medjunarodne zajednice. Drugi, pak, realistični, sumorna je slika novinarske profesije u BiH kojom dominira neprofesionalizam, potkupljivost, neznanje i arogancija.

VIRTUALNI SVIJET: Bosna i Hercegovina se, zahvaljujući isključivo medjunarodnoj zajednici, ubraja u rijetke zemlje koje se mogu podičiti izuzetno dobrom legislativom u domenu medija, regulacijom pa čak i osnovama medijske samoregulacije. Sve je započelo koncem 1999. godine kada je šest be-he novinarskih uduzenja - izdjeljenih što nacionalno, što geografski, što politicki - uz svesrdnu pomoc (financijsku ali i naredbodavnu) medjunarodne zajednice usvojilo zajednički Kodeks za novinare. Ova novinarska "biblija" uistinu zagovara visoke standarde profesije, svojstvene daleko razvijenim državama nego li je Bosna. Potom je, ponovno na inzistiranje stranaca i sa njihovim parama, osnovano i Vijeće za stampu - samoregulacijsko i nezavisno tijelo koje cini šest predstavnika novinarskih udruženja te šest istaknutijih predstavnika javnosti, a čiji je primarni cilj zaštita javnosti od neodgovornog novinarstva i istivremena promocija najviših standarda profesije kao preventive neetičnom pisanju. Uz to, BiH je dobila i svog ombudsmana za medije čije odluke, kao i kod Vijeća za štampu, nemaju naredbodavni već više savjetodavni karakter, odnosno trebaju značiti najviši moralni kredibilitet.

Elektronski su mediji, pak, od medjunarodne zajednice, a na osnovu Daytonskog mirovnog ugovora, dobili svoju državnu regulatornu agenciju u čijoj su nadležnosti dozvole za rad, podjela frekvencija ali i profesionalizam u elektronskim medijima, drugim riječima kažnjavanje neposlušnih. I, konačno, medjunarodni su uposlenici u BiH uložili puno truda (i sredstava) da BiH dobije dva vrhunska zakona na čijim bi liberalnim klauzulama mogle biti zavidne i mnoge zapodnoevropske zemlje - Zakon o slobodi pristupa informacijama i Zakon o zaštiti od klevete. Zakon o slobodnom pristupu informacijama po prvi put na ovim prostorima informaciju promatra kao dobro koje pripada svim gradjanima a ne eksluzivitet vlasti, a koji pripisuje da su vlasti dužne dati gradjanima na uvid svaku informaciju ne izuzimajući a priori niti one iz primjerice domena nacionalne ili vojne sigurnosti. Izuzetak od pružanja informacija moguć je samo nakon sprovedenog testa javnog interesa, odnosno utvrdjivanja da li objavljivanje informacije više koristi ili šteti javnosti. I Zakon o zaštiti od klevete sačinjen je tako da zauzme značajnu ulogu u demokraticaziji BiH, to prije jer primjena njegovih odredbi ima za cilj puno obezbjedjenje slobode izrazavanja i što je njime kleveta dekriminalizirana, odnosno izbačena iz kaznenih radnji ranijeg krivičnog zakona BiH.

Uz ovakav zakonodavno-pravni okvir i činjenicu da u BiH više ne postoje ex-komunistički"društveni/državni" mediji, već se radi o privatnim i tržišno orjentiranim medijima - izuzev transformiranih javnih RTV emitera koji upravo ovih dana cekaju na svoj novi zakon - čini se da je BiH u sferi medija napravila krupan korak naprijed. Medjutim…

STVARNI SVIJET: Prosječni i osiromašeni Bosanac ili Hercegovac danas je frustriran političarima, korupcijom i - medijima. Balkansko politikanstvo i korupcija ovdje uobičajeno idu ruku pod ruku, no mediji su postali ne samo ring za političko-krimogene obračune već i vrlo aktivni akteri u pokušajima javnih odmazdi. Ovdje, nažalost, nije rijetkost da urednik jedne novine objavi kako je prvi čovjek druge zapravo mafijaš koji baca bombe na kuće novopečcenih sarajevskog bogataša ili da ga zbog počinjenih zločcina trazi lično Carla del Ponte. Odgovor napadnutog takodjer izaziva mučninu u želudcu: "A vaš je urednik još prije rata silovao pa ubio maloljetnu Romkinju!" Potom slijede ispredanja kojeg se to novinara navodno obitelj odrekla, pa čija je majka "krala po bezistanima", ko je toliko ružan da ne da gledati u sebe, pa debeo, pa glup… i slične bljuvotine kojih bi se mogla zastidjeti i najžuća bulevarska štampa. Nažalost, ovdje se uobičajeno radi o tzv. ozbiljnim medijima koji su se još donedavno i sami voljeli nazivati - nezavisnima. Dodušu, korak naprijed jeste napravljen time sto u be-ha medijima nema više ekstremno uvredljivih tekstova o drugim nacijama ili religijama, mada i tržišna i uredjivacka orjentacija jos uvjek korespondira s najbrojnijim etnicitetom u kojem medij egzistira.

Lekcija koju su mediji ovdje do u detalje savladali jeste odgovornost autoriteta prema javnosti i zaštita svoje, još uvjek nesigurne novinarske profesije. Medjutim, lekcija je savladana jednostrano, odnosno isključivo u domenu prava, ali ne i obaveza. Mediji danas traze i javno inzistiraju na najvišim standardima djelovanja kod onih o kojima izvještavaju - političara, medjunarodne zajednice, ekonomista ili drugih eksperata. Te iste principe, pak, kod sebe ne smatraju obavezujućima tako da je kršenje profesionalizma i etike u novinarskom radu, nažalost, naša svakodnevica.

Generalno gledajući neprofesionalizam u be-ha medijima se najčešće ogleda u posvemašnjem neznanju i neškolovanosti, neistinitom izvještavanju, nedodvajanju činjenica od osobnog mišljenja, prenošenju neprovjerenih informacija i priča zasnovanih na pretpostavkama ili hipotekama, narušavanju ljudskih prava i nepostivanju žrtve te, kao najopasnije, namjeno iznošenje neistina i uvredljivih tekstova u cilju poniženja proiciranih "neprijatelja". Kritikovana strana, naravno, nema šansu da kaže svoju priču jer se tekstovi uobičajeno baziraju samo na jednom, nerjetko "anonimnom izvoru" ili pak ekskluzivno prezentiraju stranu koju medij preferira. Upućeni demanti se koriste kao dodatna šansa za izmijavanje jer se objavljuju zajedno s novim zajedljivim komentarom dok se odluke Vijeća za štampu, zakonom neobavezujuće jer se radi o samoregulacijskom tijelu, u pravilu ignoriraju.

ŠTO STOJI IZA: Komentar jednog visokopozicioniranog OHR-ovog uposlenika jeste da su be-ha mediji "izgubili kompas" te da mu se čini da radni dan novinara započinje zluradim pitanjem "e, koga ću danas da oderem?" Opaska možda jeste isforsirana karikatura ovdašnjeg novinarstva, no tvrdja o gubljenju kompasa ima svoje utemeljnje u svim dešavanjima posljednjih decenija na ovim prostorima. Naime, nakon višedesetljetnog komunističkog novinarstva koje je ulogu medija jednostrano označavalo kao "samoupravno informranje radnicke klase", potom predratnih i ratnih devedesetih koje su medije verificirale u ovisnosti od količine izkazanog nacional-patriotizma, postratne su godine donijele medjunarode posrednike, njihov novac i sasvim nova pravila igre. U tom vremenu mediji su i dalje imali svoju ideju vodilju, odnosno cilj kojem treba sluziti. Jasno se znalo sta je to što od be-ha medija traži medjunarodna zajednica, odnosno što mediji trebaju raditi da bi dospjeli na listu "dobrih momaka" predodredjenih za velike novčane donacije - popularizacija multikulture, kritika nacionalista i probijanje ratom ucrtanih granica medju nacijama.

No, etapa kada su operativni troškovi pojedinih medija bili pokriveni od strane donatora cak do kupovine toalet papira, nepovratno je prošla. Danas medjunarodna zajednica više nije spremna poklanjati neke veće sume novaca medijima, a i podjela na nekadašnje nezavisne i kontrolirane medije sutšinski je gotovo isčezla. Tiraža i politički utjecaj postali su glavni aduti, te poslenici medjunarodne zajednice danas polažu više računa na svoje odnose sa nekadašnjim "stranačkim", dakle jakim, nego li nezavisnim, dakle siromašnim i slabim medijima. Gubeći ideološkog ali i financijskog mecenu u medjunarodnoj zajednici, be-ha mediji su okrenuli domaćim ekonomsko/politićkim elitama i ,ovaj put, zastupati njihove interese. Novi gazda takodjer ima novca, ali zauzvrat traži punu lojalnost i pristajanje na rabote koje se teško mogu okarakterizirati kao novinarstvo.. U tranzicijkoj fazi - što bi se povjesno okarakteriziralo kao faza prvobitne akumulacije kapitala - u kojoj ekonomske elite jos uvijek nisu pravno i politički organizirane, mediji su ti koji u njihovo ime vode medjusobni rat za bolje pozicioniranje.

A ŠTO ISPRED MEDIJA: I medijima, kao uostalom i političkoj sceni u BiH, predstoji period suštinske transfomacije i usvajanje barem osnova kulture dijaloga. Postojeće ekonomske elite, uvjek prethodnice ozbiljnijih političkih stranaka, već na narednim lokalnim izborima u BiH (jesen ove godine) mogle bi formirati svoje partije kao odgovor dosadašnjoj nacionalističkoj, dakle radikalno desnoj, ili postkomunističkoj, osnosno radikalno lijevoj opciji, koje su se, iznova neuspješno, smjenjivale u vlasti poslijednjih nekoliko godina. Političko profiliranje odrazit će se i na medije koji su već navikli čvrsto vezivati svoju uredjivačku politiku uz odredjeni centar moći (čitaj financijski centar) ili pak političke ideologije. Skorašnje medijsko objelodanjivanje kojoj grupaciji pripadaju i čiji su im interesi primarni, neminovno ce u ropotarnicu prošlosti ostavit atribut "nezavistan" koji je trajno obilježio najteže desetljeće medija na Balkanu. Najintrigantije u svemu je što će uloga koju su nezavisni mediji imali u turbulentnim gdinama, sada biti namjenjena onima koji su nekada stajali s druge strane linije nezavisnosti - javnim RTV sistemima, kojima je zakonom propisana umjerenost, brga i za manjine, alternativnu scenu, marginalne grupe, edukaciju i slično.

Mediji s transparentnim političkim backgroundom - bilo desne, lijeve ili provinijecnije centra - nisu naravno nepoznanica ni za visokorazvijene zemlje. Naprotiv. No, dok se u sredjenim društvima narodnjački ili pak socijaldemokratski mediji u pravilu pridržavaju visokoprofesionalnih normi i etike, bosanskohercegovački su još uvijek gluhi za mišljenja koje ne žele čuti, činjenice koje ne odgovaraju njihovim političkim gazdama ili ih, što je još pogubnije, iskrivljuju i fabriciraju u njihovu korist. No, profesionalizaciju be-ha medija neće moći izdejstvovati niti donatori, niti za takvo što nespemno i osiromašeno trziste, a još manje politički autoriteti. Taj će posao morati uraditi sami novinari za što će im trebati dosta novog znanja, upornosti i i rada, te još mnogo, mnogo vremena.