AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 10 MAY 1995 23:10:03 GMT

    Zapadna Slavonija - tjedan dana kasnije

    KRAJ "DRZAVE" KOJU JE DIJELIO AUTOPUT

    AIM, OSIJEK, 10.5.1995. Prizor izgleda krajnje nestvarno: skupina hrvatskih vojnika slika se ispred zida na kojem je velika cirilicna reklama "Foto Krajina", dok s prozora obliznje zgrade, na cijim ulaznim vratima jos stoji "Srpski Radio Okucani", dopiru zvuci skladbe "Rodila me majka Hrvatica". Na zidu istog zdanja, iz kojeg s dva zvucnika na prozoru tresti glazba, stoji jos nedirnut red voznje autobusa "Krajina-transa" s polascima za Beograd i Banjaluku. Mjesto radnje su Okucani, a vrijeme nekoliko dana poslije munjevite akcije Hrvatske vojske i policije kojom je cijelo podrucje zapadne Slavonije vraceno u hrvatski ustavno-pravni poredak. Da nije mnostvo vojnika i policije, koji u sredistu Okucana, u jednoj na brzinu otvorenoj gostionici uz limenku piva proslavljaju pobjedu, mjesto bi se doimalo poprilicno pusto. Tek mnostvo stoke, mahom svinja i prascica, luta ulicama i vrtovima, a jedna krava zvace zavjesu na otvorenom prozoru napustene kuce.

    OCUVANE KUCE, CITAVI KROVOVI

    Izlozi prodavaonica uglavnom su razbijeni, ali na policama jos ima roba kakve se ne moze vidjeti u hrvatskim ducanima. Zacini "Centroproma", gajbe "Krajina" i "Jelen" piva, poneka boca "Rubinovog" vinjaka, "Carnexove" konzerve i kozmetika "Merime" Leskovac. U jednom napustenom i demoliranom kaficu vidimo nekoliko praznih butelja beljskog "rizlinga", godina berbe 1994. Na ulicama koje vape za hitnom akcijom komunalnih sluzbi, proljetni povjetarac razvlaci nekoliko dana stara izdanja "Vecernjih novosti", "Politike" i drugih beogradskih listova. Po jarcima i na nogostupima uz kuce, bezbroj praznih limenki i boca piva - podjednako "krajinskih" i onih zagrebacke i karlovacke pivovare. Dva sacuvana spomenika NOB-a, jedan sa stihovima Grigora Viteza, a drugi s cirilicnim nizom imena partizanskih boraca ovog kraja, na svom su mjestu. Ni jedna kuca nije minirana ni spaljena i tek na rijetkima netko je nacrtao hrvatski grb uz dodatak ponekog "U" ili "NDH". Uglavnom ondje gdje su ranije stajala cetiri cirilicna "S".

    Brojnim hrvatskim i inozemnim novinarima, za razliku od prvih nekoliko dana, pristup cijelom podrucju sada je posve slobodan. Tek, kad skrenete s autoputa i uputite se odvojkom prema Okucanima, sto sijece polja prepuna zutog cvijeca uljane repice, iza razbijenih kucica u kojima se nekoc naplacivala cestarina, zaustavit ce vas na kontrolnoj tocki hrvatske policije, uzeti podatke i pustiti vas da snimate sto hocete i razgovarate s kim vam drago. Okucani ne izgledaju kao mjesto u kojem su vodjene teske ulicne borbe - kuce su ocuvane, krovovi citavi. Tek razbijeni prozori i izlozi prodavaonica i nekoliko kafica u centru - nesto od detonacija, a ponesto od kasnijih akcija "ciscenja".

    Ocit je napor hrvatskih vlasti da se sto prije uspostavi normalan zivot. Preko limenog zahrdjalog panoa na kojem se jos naziru tragovi boje s logotipom "Beobanke", preljepljen je plavi znak "Zagrebacke banke". Radi i posta, a na ulazu vec funkcionira javna telefonska govornica. Program Hrvatskog radija Okucani, emitira se iz istog studija u kojem je radio "Srpski radio Okucani". I frekvencija je ista 93,6 megaherca. Emir Altic, Alan Snajder, Elijana Candrlic i Branimir Spoljaric koje zaticemo u malom studiju, brizljivo su odvojili raniju fonoteku i dokumentaciju. U nekadasnjem ateljeu "Foto Krajine", na katu zgrade gdje je smjesten i Radio, listamo tekstove koji su prije nekoliko dana citani sa "Srpsko radio Okucana": "Postovani slusaoci, dobro vam jutro! I ovog ponedjeljka, pocetkom nove radne nedelje, zajedno smo na istoj frekvenciji u jutarnjem programu Srpskog radija Okucani. Sa nama su jutros: u studiju Dragana Petrovic i za miks pultom Slobodan Bozic...".

    "DOBRO JE GRUVALO..."

    Ponovno smo na ulici i od sredista Okucana krecemo prema sjeveru, cestom koja preko Bijelih Stijena vodi u Lipik i Pakrac. Na vecini kuca spustene su rolete, kokosi cerupaju salatu i mladi luk i secu se po vrtovima. Trazimo nekog od stanovnika. Jednog hrvatskog vojnika koji proviruje iz katnice s desne strane ceste pitamo ima li koga od civila, onih koji su ovdje zivjeli prije dolaska Hrvatske vojske. Pokazuje nam rukom prema benzinskoj crpki: - Ima ih nekoliko, dolje prema benzinskoj - kaze. Doista, u dvoristu vidimo stariju zenu, a u susjednom jos jednu, mladju. Obje su, kazu nam, Srpkinje. - Ja sam ovdje neprekidno od 1956. - kaze starija. - Upravo sam se vratila iz ambulante, bila sam na previjanju noge. To je jos od prije - kaze. U ruci drzi dvije kutije cigareta "Kolumbo". - Dala mi vojska dolje - objasnjava.

    Kaze, dok je trajao napad na Okucane bila je u podrumu. Dobro je gruvalo, a kad je prestalo izasla je iz podruma. Vidjela je Hrvatsku vojsku, prvo se uplasila, a kad je vidjela da nikome ne cine nista, izasla je iz sklonista. Vode i struje, u dijelu Okucana gdje ona zivi, jos nema. Ali, dodaje, vojska im je dala kruh, a drugo "sve imaju".

    Mladja zena, koja nam kaze da pati od dijabetesa, takodjer se ne zali na nacin kako se s njom postupa. Ostala je ovdje jer se "nema cega plasiti, nikome nista nisam uradila". Pitamo je manjka li joj stogod iz kuce. Necka se odgovoriti. Onda ipak, nakon poduze stanke veli kako su joj odnijeli televizor u boji i kazetofon. Isti je slucaj i sa susjedom. - Nije vazno - kaze. - Samo da jednom bude mir, da vise ne zivimo u strahu.

    Mladi pripadnik hrvatske Vojne policije koji cuva ulaz u Okucane iz pravca Bijele Stijene, savjetuje nam da ne idemo tom cestom do Pakraca. Objasnjava da nije sigurno i da u okolnim psunjskim sumama, cijim obroncima vijuga cesta do Pakraca, jos ima naoruzanih skupina vojske pobunjenih Srba. Ipak, odlucujemo preko Bijelih Stijena. U nekoliko sela uz cestu, na cijim su ulazima skinute table s nazivom, zaticemo samo pripadnike Hrvatske vojske i policije. Krave, konji i svinje lutaju uokolo. Cesta je uska i u losem stanju. Preporuka koju nam je dala Vojna policija - da ovuda vozimo sto je moguce brze - nije bas lako izvodiva.

    Podrucje koje je do prije nekoliko dana bilo u sastavu "Republike Srpske Krajine", zahvacalo je nekih tridesetak kilometara u dubinu, gotovo do ulaska u Lipik, a zatim se kao jezicak protezalo uz zeljeznicku prugu i podijelilo Pakrac, te se prostiralo prema istoku uz cestu Pakrac - Pozega. Nekoliko kontrolnih tocaka na kojima je ranije bio UNCRO, sada drzi Hrvatska vojska i policija. Bijela kola UN-a su rijetka, tek tu i tamo prodje poneko vozilo. Za razliku od sela koja smo prisli i gdje nema spaljenih i miniranih kuca, ulazak u Lipik doima se apokalipticno. Mnogo porusenih i spaljenih kuca, tragovi su rata koji je ovdje bjesnio potkraj 1991. i 1992. Slicno je i u Pakracu.

    DZAKULA U "KUCNOM PRITVORU"

    Vozimo se Gavranicom, dijelom Pakraca koji je do 1. svibnja, jos bio podijeljen grad. U dijelu koji su nekoc drzali Srbi, trazimo Veljka Dzakulu, jednog od tamosnjih lidera. Na Gavrnici, koja pocinje samo stotinjak metara od dobrano izresetane pravoslavne crkve, mnogo je vise ljudi nego u Okucanima i selima kroz koja smo prosli. Raspitujemo se gdje je Dzakula. Kazu nam da vozimo uzbrdo do kuce Obrada Ivanovica, koji je, za vlasti "Krajine", obnasao funkciju predsjednika Izvrsnog savjeta SO Pakrac. Ispred kuce vozilo UNCRO-a i nekoliko naoruzanih vojnika. Tu su i dvojica pripadnika hrvatske policije. Pitamo ih mozemo li do Dzakule. Kazu nam da mozemo, a o Dzakuli ovisi hoce li nas pustiti u kucu.

    U drustvu Obrada Ivanovica i Miroslava Grozdanica, donedavnog predsjednik okupiranog dijela pakracke opcine, Dzakula nas poziva da udjemo. Na ulazu, ukucani nam kazu da je vec umoran od mnogobrojnih posjeta. Stalno mu dolaze novinari, televizijske ekipe, predstavnici UN-a, europski promatraci. Dan prije posjetio ga je i Milorad Pupovac.

    Pitamo Dzakulu je li u kucnom pritvoru. Veli da nije, ali da su mu preporucili da bas ne sece previse uokolo. - Dobro znam da se na sam spomen moga imena nekima dize kosa na glavi - kaze Dzakula. Prica kako ga je hrvatska vojna akcija zatekla na spavanju, kako se ni on niti bilo tko u zapadnoj Slavoniji nije nadao napadu Hrvatske vojske. Opisuje paniku koja je zavladala. Tvrdi da je sedam civila poginulo u zbijegu i jos neutvrdjen broj osoba koji su, kaze on, u kamionu htjeli pobjeci preko Save. Naisli su, tvrdi Dzakula, negdje kod Seovice na zasjedu hrvatske policije. Za drugo ne zna, jer nema podataka.

    Kaze da su ga uhitili drugoga dana akcije, kad se pregovaralo o prekidu vatre, a kasnije i o bezuvjetnoj predaji. Dosli su po njega u transporteru UN-a u kojem je bio i zapovjednik hrvatske policije. Noc je proveo u policijskoj postaji u Pakracu, a zatim je prebacen u Bjelovar, ispitivan od tamosnje policije i pusten. Pitamo ga sto namjerava, ostati dalje ovdje i zivjeti ili otici u "Krajinu" ili Srbiju. - Zavisi sto ce odluciti ovaj narod - kaze. - Kako oni ucine, uradit cu i ja. Moj odlazak ili ostanak, izveden samostalno, bez ikakva je znacenja.

    Vracamo se natrag, istim putem prema Okucanima. Sunce se priblizava rubovima brda. Cini se da noci ovdje jos dugo nece biti ugodne.

    DRAGO HEDL