AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 21 MAY 1995 00:37:24 GMT

    ZAKON PO MJERI NOVIH VLASNIKA

    AIM, ZAGREB, 20.5.1995. U Hrvatskoj zivi, radi i djeluje priblizno 950 hiljada zaposlenih, od cega polovina radnika. Drugu polovinu cine cinovnici & birokracija, za koje se obicno ne stavlja ruka na panj da zaradjuju u znoju lica svog. Kada se tom broju pridoda jos 700 tisuca umirovljenika, cije se penzije krecu od 500 do 700 kuna, i oko 250 hiljada nezaposlenih (broj je vjerojatno i veci) koji na burzi dobivaju (njih tridesetak hiljada) od 300 do 500 kuna - dobivamo dramaticno socijalno stanje drustva.

    U takvoj atmosferi trebao bi se u sijecnju iduce godine poceti primjenjivati novi Zakon o radu, koji bi radnike sveo na poziciju manipulativnog objekta nove klase kapitalista, a rad obezvrijedio kao nikad dosad. U hadezeovskoj retorti spravljan tri godine, nedavno je (17. 5.) u Saboru prihvacen. Dobio je prolaz dogovorom Vlade i sindikalne koalicije, a kojim su "ublazene pojedine tocke zakona (...) jer se vlast prestrasila referenduma" (Dragutin Lesar). Mnogi ne dijele misljenje da su sindikati izvojevali grandioznu pobjedu. Tog dana (iz tog razloga) opozicija je napustila sabornicu, smatrajuci da se bez nje ne moze dogovarati i da ce zakon "imati pogubne posljedice za polozaj radnika (...) da je donesen uz politicko nasilje (...) i uz hadezeovo podvaljivanje opoziciji, radnicima i javnosti (...) jer zakon (uz sve ispravke, op. au.) omogucuje jednostavno bacanje radnika na ulicu (...) i zadrzavanje svih oblika otkaza". S druge strane, politicka/posjednicka "elita" u Hrvatskoj ima sve razloge da bude zadovoljna, jer je ovom zadnjom kriskom kolaca kompletirala neophodne uvjete apsolutne i dugotrajne vlasti.

    O cemu je zapravo rijec? Radi se o vaznom zakonu koji regulira odnose izmedju radnika i poslodavaca i odredjuje njihova prava i obaveze. Sindikati upozoravaju da jezicac na vagi rada i kapitala u Zakonu preteze na stranu kapitala, cime se Hrvatska pretvara u eldorado jeftine i nezasticene radne snage, u kojoj trziste postaje prostor najcrnje eksploatacije i pljacke. Da spomenemo samo neke od posljedica.

    Zakon u samom startu ostecuje radnike, a poslodavci mogu zadovoljno pjevusiti. Slika je poznata iz Dickensovih romana, koji vjerno prikazuju vrijeme stihijskog kapitalizma s kraja proslog stoljeca. Kao sto je poznato, tokom zadnjih godina, Hrvatskoj se dogodila takozvana privatizacija, u kojoj je drustveno (zajedničko) bogatstvo postalo drzavno ili je u bescijenje naprosto udijeljeno novoj klasi kapitalista posebno sklonih stranci na vlasti. Direktno ugrozavanje osnovnih prava radnika u vrlo nazadnom (po evropskim mjerilima) Zakonu o radu nije neocekivano ili nesto nepoznato. Slican model je primjenjivan u vecini latinoamerickih drzava. Neovisno o uzorima, nuzno se upitati o kljucnim motivima koji su nagnali autora Zakona na takav poduhvat, u kojem na primjer, djeca starija od 15 godina mogu raditi u industriji (u trecoj smjeni), ako se pokaze da ce to priskrbiti nacionalnim interesima ili ukoliko su u pitanju "vise sile" (koje nisu taksativno pobrojene). Autor, dr Zeljko Potocnjak, nedavno je priznao da je Zakon napisan da zastiti poslodavce, "jer oni su u Hrvatskoj jos slabi". Nije potrebno biti darovit pa shvatiti da je Zakon napravljen po narudzbi nove posjednicke klase, cijih predstavnika ima i u samom drzavnom vrhu. Proslogodisnji strajkovi zeljeznicara i prosvjetnih radnika ozbiljno su uzdrmali stranacko i klasno samopouzdanje novih poslodavaca (najveci je drzava), pa ne cudi uzurbanost priprema da se zakon zgotivi u sto kracem vremenu, kako bi eto i nasi bogatasi napokon odahnuli.

    U zakonu je rad oznacen kao trzisna kategorija koja tada, i kao sve ostalo na vjetrometini ponude i potraznje bez odredjenih socijalnih mehanizama, zadobiva novu kvalitetu nesigurnosti i straha. Dok su u visokorazvijenim privredama Japana i Njemacke namjestenici (radnici) nesvodljivi dio cjeline (poduzeca), sa garantiranim pravima i maksimalnom zastitom, u Hrvatskoj (...) "otkaze mogu dobiti invalidi, bolesni i ozlijedjeni. Place ne moraju biti ugovorene ni odredjene. Majcinstvo je toliko ugrozeno da to negira skrb vlasti o demografskoj obnovi. Ponudjeni prijedlog Zakona o radu, novonezaposlenima koji ce bujati njegovim uvodjenjem, ne daje sigurnost i zadovoljstvo buduceg rada, vec ce ih prisiliti da rade u strahu i nadi, uz paljenje svijeca u Kamenitim vratima" - dio je svibanjskog napisa Akcije socijaldemokrata Hrvatske povodom prijedloga Zakona o radu.

    Dalje, poslodavac moze samostalno odlucivati koga ce zaposliti, a koga otpustiti ne navodeci razlog (ako ima do 5 zaposlenih). Uvodi se i izvanredni otkaz bez otkaznog roka, ukoliko se tesko povredi radna obaveza. Otkaz zbog ekonomskih razloga moze dati samo privatni poduzetnik, dok takav tip otkaza jos nije reguliran za drzavna poduzeca, koja se viska radne snage rjesavaju pomocu stecajeva & slicnih dovitljivosti. Razlozi otkaza nisu taksativno pobrojeni, vec su svrstani pod kategoriju "nekih drugih narocito vaznih cinilaca". Radnik time ovisi o dobroj volji poslodavca koji moze bez vece maste poduzimati raznovrsne zloupotrebe. Apsolutno pravo na raskid ugovora zakonski je osigurano, a pojedini sindikalci predvidjaju da ce donosenje takvih zakona biti direktno popraceno velikim brojem otkaza u cilju postizanja vece efikasnosti poduzeca.

    Prema dr Ivanu Jakopovicu, clanu Glavnog odbora Akcije socijaldemokrata Hrvatske, "vlast svojim projektom Zakona o radu (... ) gazi cetiri temeljna ljudska prava na kojima pociva moderna demokracija: pravo na slobodu udruzivanja (i autonomiju sindikata kao njen sastavni dio), pravo na kolektivne pregovore, pravo na suodlucivanje i pravo na strajk".

    U Zakonu postoji nekoliko spornih prijedloga koji izazivaju strah i nevjericu, ali samo su dvije stvari kljucne: izbacivanje sindikata iz poduzeca i stvaranje posloprimackih vijeca sa zanemarivom moci i ogranicenje prava na strajk, odnosno uvodjenje LOCK OUTA (zabranjenog u vecini zapadnih drzava), koji pretpostavlja zatvaranje tvornica u slucaju strajka i iskljucivanje (otkaz) iz rada onolikog broja radnika koliko ih se nalazi u strajku (čl. 206). Time se zeli postici sprecavanje i onemogucavanje strajkova, a sindikati po novom zakonu moraju strajk najaviti i takodjer upozoriti poslodavca na vrijeme i mjesto eventualnog strajka. Tim zakonom se tehnicki privode kraju planovi za provodjenje koncepta radikalnog neoliberalizma u kojem vlada pravo jaceg, a u politickom smislu zatiranje vapaja kritike, koje je ovdje tako malo. Doduse, u dogovoru Vlade i sindikalne koalicije promjenjene su neke odredbe o Lok outa, pa sindikati misle da ce se primjene svesti na najmanju mjeru. Promijenjene su jos neke varijante dobivanja otkaza (bezrazlozni u razlozni, izvanredni otkaz preinacen (?) u otkaz pomocu sudske presude, otkaz zbog bolovanja je ponisten itd.) U javnosti i politickoj opoziciji sve je vise misljenja da se dogovorom nije postiglo nista osim "poboljsanja statusa sindikalnih profesionalaca (Mira Ljubic - Lorger) (...) i da sindikati nisu uspjeli izboriti pravo veta na otkaze" (Vesna Kanizaj).

    Jos jucer je Lesar govorio da ukoliko se prihvati Zakon o radu (...) poslodavci ce tada biti jedini koji mogu odredjivati ekonomska kretanja. To je sirovo, grubo trziste pri cemu drzava bjezi od njegove regulative, a posljedice takvog koncepta za drustvo jasno su vidljive iz primjera Juzne Amerike i Afrike. Otac i majka tog projekta su MMF i Svjetska banka". Sto se dogodilo Lesaru da nakon svega recenog prihvati Vladin prijedlog Zakona o radu (uz male izmjene) mozemo samo nagadjati.

    Novi zakon, na primjer, predvidja i nuznu registraciju sindikata, odnosno njihovo upisivanje u "registar udruga" u Ministarstvu rada. "Ako tijelo ovlasteno za registraciju ne donese rjesenje o zahtjevu za upis u registar najkasnije u roku od 30 dana, sindikat se smatra registriranim slijedeceg dana. Medjutim, bez pismenog dokaza o registraciji ne moze se ni otvoriti ziro - racun i stupiti u platni promet" - kaze dr Jakopovic. Sindikati se takodjer izbacuju iz poduzeca i umjesto njih se postavljaju posloprimacka vijeca bez moci i bez nezavisnosti. Poslodavac se moze savjetovati sa posloprimackim vijecem, ali ga to ne obavezuje pri donosenju odluka. Cesto se cuje da je Zakon dobar jer je prepisan od Njemackog, medjutim (...) nije istina da su ta posloprimacka vijeca nekakav organ sudjelovanja zaposlenih u odlucivanju po uzoru na savjete poduzeca u Njemackoj, jer njemacki savjeti poduzeca imaju niz sasvim konkretnih prava suodlucivanja u organizaciji rada, socijalnim, personalnima, kadrovskim, pa cak i ekonomskim pitanjima, kao i solidne mehanizme ostvarivanja tih prava. Buduci da nisu nikakav organ stvarnog suodlucivanja zaposlenih, ta se posloprimacka vijeca izmisljaju ocito samo zato da se sindikate izbaci iz poduzeca".

    Jesu li sindikati, kao sto kazu njihove vodje, u zadnji cas skinuli omcu s vrata radnickoj klasi (pardon, djelatnicima) ili su samo pridrzali ruku hrvatskom suverenu (po rijecima Nedjeljka Mihanovica) do neke kasnije egzekucije. U svakom slucaju, djekna jos nije umrla; a kad ce, ne zna se.

    ALEN ANIC