AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 19 DEC 1995 08:44:48 GMT

    ANKETA

    STO MISLITE O POTPISANOM MIRU?

    TUZLA, 18.12.95. Sto mladi Tuzlaci - oni koji u ovoj Bosni tek treba mirno zivot da prozive, ili oni koji jos pamte nekadasnji mir - misle o dosadasnjem ratu i buducoj BiH?

    Zlatko, (23 godine), student: - Racunam da smo svi mi samo pioni na sahovskoj tabli. Da se nas pitalo, mi bi to vjerovatno mnogo ranije potpisali. Mobilisu se ljudi, bukvalno ganjaju i na jednoj i na drugoj strani, pa se jednostavno pitam - u cemu je fazon? Mi ne mozemo taj mir ni usporiti ni ubrzati, jer se nista ne pitamo. O tome drugi odlucuju umjesto nas. Suzivot? Tesko, mislim cak da od toga nema nista. Zamisli situaciju da su tebe istjerali iz Bjeljine, ili da su ti ubili nekog od porodice? Lako je govoriti nama kome niko nije poginuo...

    Sanela, (18 godina), srednjoskolka: - Mir je carobna rijec. Sada je najvaznije da on stigne do nas, da ne ostane samo na papiru. Na nama je kako cemo da prihvatiti i provoditi, kako cemo se odnositi prema drugim ljudima. Ovako se vise stvarno ne moze. Povratak izbjeglica? Mislim da je to nemoguce. Ja sam izbjeglica. Grad iz kojeg sam izbjegla ne pripada nama po ovoj karti, ali i bez obzira na to ja se vise ne bih mogla tamo vratiti. U ulici u kojoj sam odrasla i zivjela samo je pet ljudi - starosjedilaca. U nekoj daljoj buducnosti, ukoliko mir zaista pobjedi, sve je moguce pa i povratak. Ali, nepovjerenje ce ostati dugo, dugo... Ja sam djete iz mjesanog braka. Takvih je puno i u Tuzli i u Sarajevu. No... postoji nesto u zraku.. Kako to prevazici? Mozda mi mladi i uspijemo, ali stariji?

    Azra, (14 godina), ucenica: - Najdraze mi je u svemu sto se nadam da nece vise biti granata. Samo da nema granata. Uzasno je to... taj zvuk granate koji ti se ureze. I sada kada bilo sta lupi, padne na pod, ja skacem, mislim - granata! Pa sad, ono sto je pred nama sami cemo skrojit. Kako sami skrojimo, tako ce nam biti.

    Ivo, (36 godina) ugostitelj: - Od danas pocinjemo da zivimo. Preporucio bih svima da sto prije iu svojih glava izbace rijec - mrznja, i svi cemo i brze i lakse do konacnog mira. Brcko - koridor? Ama, kad medjunarodne snage dodju i kada zlocinci budu izvedeni pred sud za zlodjela koja su napravili, nestace i koridora, jer on je samo djelic Bosne i ostace Bosna. To ce vjerovatno biti kanton. Ja sam optimistia. Kako je god ovaj rat naglo dosao, jos ce ga naglije zavrsiti. A, drago mi je da su u Tuzlu dosli Amerikanci. To je nama veliko priznanje, je Ameri sigurno ne bi slali svoje ljude tamo gdje nece biti sigurni za njihove zivote. Tuzla je bila i ostala otvoren grad za sve.

    Nedzad, (42 godine), sluzbenik: - Mislim da glavni uzrok ovog rata nije u mrznji naroda koji zivi na ovim prostorima, vec teznja zapada da se sto vise priblizi istoku. U svemu tome politicari sa nasih prostora samo su igraci koji doprinose realizaciji tog plana. A toliko malo nam je falilo da bezbolno, poput nekih drugih drzava iz bivseg istocnog lagera, predjemo u novi drustveni sistem. Toga cemo tek postati svjesni kada dodje pravi mir. Bili smo zapad prije ovog rata, bili smo na pragu, ali nismo znali podici nogu i daj prag prekoraciti, vec smo se o njega spotakli. Tvrdim da je vise od 70 posto nasih ljudi na svim stranama jednostavno gurnuto u rat.

    Senad, (20 godina), nezaposlen: - Ja bih, brate, da se podjelimo kad je vec tako: muslimanska, srpska i hrvatska drzava. Opet cemo se potuci za dvadeset godina, ako ostanu oni ovdje a nasi se tamo nece moci vratiti. Ko ce se vratiti tamo gdje mu je sve poklano i ubijeno?

    Ado, (19 godina), konobar: - Evo, sjedimo, pijemo, slavimo mir. Valja sad uzivati ovu godinu dana s Amerima. A kratka je godina. Poslije toga valja nam nastaviti gdje smo stali - ponovo u rat. Oni tamo nisu ljudi.

    Samir, (22 godine) student: - Bas u toku prenosa potpisivanja u Parizu, nestalo je struje, bio je mrak. Nesto se pitam: je li ovo uvod u novi mrak? Bio sam vojnik svo ovo vrijeme. Ja vise necu da vidim mrak! Hocu da gledam optimisticki. Svijest naroda se u ovom medjuvremenu nesto promjenila, ali mislim ne do kriticnih granica da se ne bi moglo normalno zivjeti. Ekonomija ce mnogo toga promjeniti.

    Mirsad, (16 godina), ucenik: - Skontao sam da je mir prava stvar. Da se jos hoce vratiti oni nasi jarani sto su otisli, mada im malo zamjeram sto su to uradili kada nam je bilo najteze. Ali, i to cemo prebroditi.

    Priredio: K. JOVANOVIC