AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 27 DEC 1995 23:35:46 GMT

    NEPRAVDOM NA NEPRAVDU

    AIM, ZAGREB, 27.12.1995. Neposredno pred Bozic, obznanjujuci da ce uskoro u saborsku proceduru, nakon godina i godina odgadjanja, konacno i zakon o denacionalizaciji, hrvatska je vlada ugodno iznenadila mnoge svoje gradjane. Razloga za slavlje posebice je imalo oko 30.000 stanara koji zive u nacionaliziranim stanovima, a koje, za razliku od onih nekadasnjih drustvenih, nosioci stanarskog prava nisu mogli otkupiti. Time je ispravljena jedna velika nepravda koja je bila razlogom mnogih protesta, pogotovo sto to pravilo nije vazilo za neke nedodirljive iz samog vrha vlasti.

    Zakon, o kojem ce se najvjerojatnije raspravljati u sijecnju trebao bi rijesiti ukupan paket nacionalizirane imovine, a o kolikom se zalogaju radi pokazuju brojke da je odstetu zatrazilo 29.059 gradjana koji traze povrat 67.433 objekta. Od toga 1.805 prijava odnosilo se na poduzeca, 49.229 na zemljiste i 16.189 na poslovni prostor. Katolicka crkva, na primjer, podnijela je zahtjeve za povratom cetiri poduzeca, 1.181 stana i 473 poslovna prostora, a Pravoslavna crkva potrazuje 256 stanova i 218 poslovnih prostora. Sto se zemljista tice, cak 10 posto nekada je bilo u crkvenom vlasnistvu. Prema evidenciji s kojom vlada raspolaze, a napravljenoj nakon zahtjeva gradjana, izracunato je da bi samo na osnovu naknada, a ne vracanja imovine, drzava trebala osigurati 11 milijardi DEM.

    Vlada se, naime, odlucila za kombiniranu metodu materijalne i naturalne odstete, sto znaci da ce bivsi vlasnici biti obesteceni dijelom u novcu, dijelom u vrijednosnim papirima, a tek manjim dijelom u bukvalnom vracanju oduzete imovine. No, zakon na koji se tako dugo cekalo, koji je HDZ obecavao od osvajanja vlasti 1990. godine, bit ce po svemu sudeci, jos jedna vruca hrvatska tema i izazvat ce brojne polemike i neslaganja. Oko zakona, koji jos nije objavljen u krajnjoj verziji, postoje vrlo ostra razmimoilazenja i unutar same vlade. Tako je, recimo, ministrica prosvjete i sporta Ljilja Vokic neke njegove odredbe proglasila smjesnima, a ministar financija Bozo Prka upozorava da je u Fondu za privatizaciju za sada rezervirana svega milijarda maraka, pa ce cijeli teret zapravo pasti na pleca opterecenih poreznih obveznika.

    A da je prijedlog zakona blago receno rezultat kompromisa i da ce zapravo biti ispravljena nepravda prema stanarima koji su zivjeli u nacionaliziranim stanovima, pokazuje citav niz "detalja". Ponajprije zahtjevom za odstetu mogu se pojaviti samo hrvatski drzavljani i to samo ako su prvosljednici. Sto se pravnih osoba tice, obestetit ce se samo one koji su zadrzali neprekinuti pravni kontinuitet, djelatnost i sjediste. Kao predmet vracanja predvidjeni su poljoprivrdeno zemljiste i sume, stanovi, tvornice, umjetnine i brodovi, a nece se vracati imovina koja je predmet drzavne vlasti, odnosno njezinih institucija i javnih poduzeca. Naknada je, bez obzira kolika imovina bila, limitirana na 3,7 milijuna kuna, ili milijun maraka.

    U prevodu to znaci da Hrvatska ne zeli obestetiti nekadasnje vlasnike koji sada zive u nekoj od drzava bivse Jugoslavije, ili su otisli u inozemstvo i ne posjeduju hrvatsko drzavljanstvo, kao sto su na primjer istarski optanti, Zidovi koji su se preselili u Izrael ili neku drugu zemlju svijeta, mnostvo ljudi koji danas zive u Americi, Australiji, ili negdje drugdje, a nisu zatrazili drzavljanstvo.

    Sporna je nadalje odluka da pravo na odstetu imaju samo prvi nasljednici, cime je znacajno suzen krug onih koji imaju pravo na neki oblik naknade. A nista manje nije cudno ni limitiranje na milijun maraka, kada se zna da su neki ostali bez mnogo vecih sredstava, pa ce se dogadjati paradoksi da ce istu sumu novca dobiti oni koji su imali milijun maraka i oni koji su posjedovali imovinu i sto puta vecu.

    Ocito je da je u krojenju ovog zakona politika i ideologija imala prste mnogo vise nego li bi se to za ovakvu vrstu pravnih propisa moglo pretpostaviti, a kamoli dopustiti. Jer, pored svih ovih kompromisa, cini se da ce posebnu buru, ne samo unutar Hrvatske, vec prije svega u svjetskoj javnosti, izazvati odredba po kojoj se kao vremenska granica za odstetu uzima 15. svibnja 1945. godine. Naravno, da je granica negdje morala biti povucena i sama ta cinjenica nije sporna, ali zasto je kao granicni kamen izmedju opravdano i neopravdano otete imovine uzet bas datum kada je zavrsio Drugi svjetski rat?

    Nije li se odredjivanjem upravo tog datuma Hrvatska uvalila u jos jednu veliku nepriliku, jer prema misljenju njene vlasti jedini sporni period u njenoj povijesti je samo onaj za vrijeme vladavine komunista, samo su komunisti cinili nepravde i pljackali privatnike. Da li to Hrvatska opet, suprotno svom Ustavu, protivno javnim proklamacijama o fasizmu i antifasizmu, smatra da je Nezavisna Drzava Hrvatska njena prethodnica, to jest danasnja Republika Hrvatska njena sljednica? Pogotovo je to cudno kada se zna za hrvatski stav oko sukcesije bivse Jugoslavije, cija bi imovina trebala biti posteno i ravnopravno podjeljena medju pet nasljednica. Lako je pretpostaviti kakvi ce sve protesti stici od Zidova, Srba i drugih koje je NDH-a lisavala ne samo imovine vec i zivota.

    A dok se cekaju reakcije iz inozemstva vec su zabiljezene i prve u samoj Hrvatskoj. Prva se oglasila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Hoce li prijedlog zakona o denacionalizaciji ostetiti HAZU za 60 stanova koji su joj bili oduzeti 1947. godine od boljsevicke vlasti? Moze li hrvatska demokratska vlast - koja se od svojih pocetaka strogo distancirala od boljsevickih postupaka - na isti nacin tretirati nacionalizirane stanove 1947. godine i stanove koje je HAZU u obliku zaklade imala do 1945. godine? Je li moguce da nitko u vrhovima hrvatske uprave ne zeli shvatiti da je HAZU ustanova s trajanjem od vise od stotinu godina i da je u tom vremenu na dar dobivala pokretnu i nepokretnu imovinu koja joj se prema uobicajenim normama ne moze oduzeti?

    To su samo neka od pitanja sto ih je nakon objavljivanja zakonskih rjesenja postavila predstavnica Akademije, podsjecajuci da je i u vrijeme NDH bilo ozbiljnih pokusaja da se oduzme akademijina imovina. Radi se o specificnom problemu, pri cemu HAZU ne inzistira da se sadasnji stanari isele iz njenih stanova, ali ne zeli ni prihvatiti rjesenje po kojem bi, kako je sada predvidjeno, nekadasnji vlasnici bili obesteceni sa samo desetinom gotovinske isplate. Predsjednik HAZU dr. Ivan Supek uporno ponavlja: "Drzava bi morala shvatiti da je zaklada HAZU neotudjiva, i ako se to shvati, onda ce se problem rijesiti sam od sebe". I ovaj primjer pokazuje svu slozenost procesa kojeg bi vlada da otalja jednim nedorecenim i kompromisnim zakonom, koji ce, cini se, uciniti nove nepravde i po kojem ce najlosije proci oni koji su povijesno najvise i stradali.

    Po svemu sudeci ipak ce najvise problema biti sa nekadasnjom crkvenom imovinom, pa se sa velikim zanimanjem ocekuje kakvi ce biti stavovi Katilicke, Pravoslavne i Zidovske crkve, jer poznato je da su upravo one bile vlasnice najveceg dijela Zagreba, ukljucujuci njegov danasnji centar, odnosno Donji grad. Predstavnici Katolicke crkve u vise su navrata izjavljivali da nece traziti povrat svoje cjelokupne nekadasnje imovine, a pogotovo ne seliti ljude iz stanova, te da ce se Crkva zalagati za principe socijalne pravde. No, koliki ce kolac Katolicka crkva zahtjevati tek ce se vidjeti. Iskustvo sa nekadasnjom zagrebackom sinagogom, koju su ustase srusile do temelja, a nalazila se u Praskoj ulici, u samom sredistu Zagreba, te zahtjev Zidovske opcine da joj se vrati to zemljiste, postavljen jos u vrijeme socijalizma, pokazuje da vlast bas i nije spremna tako olako odreci se "svoga", makar to i nije njeno. Sudeci prema ovom zakonu, a zbog granicnog datuma od 15. svibnja 1945. godine uz Zidove lose ce proci Pravoslavna crkva, jer tesko je pretpostaviti da ce aktualna hrvatska vlast pristati da joj vrati atraktivne lokacije u samom sredistu Zagreba.

    Sve u svemu radi se o zakonu koji ce izazvati veliku buru kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu. Mnogi se stoga pitaju nije li se vlada zaletila izlazeci s detaljima zakona i nece li on morati na dodatni temeljiti remont kako bi se uskladio i sa Ustavom i sa uobicajenim normama prava.

    GOJKO MARINKOVIC