AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 09 FEB 1996 22:53:11 GMT

    UMJETNIK I NJEGOVI CENZORI

    AIM, ZAGREB, 9.2.1996. Prijedlog zakona o umjetnicima, koji se pocetkom veljace nasao na dnevnom redu Sabora, pripada medju one rijetke pravnicke umotvorine o kojima su se u pokudi i kritici upravo nadmetali zastupnici svih politickih stranaka. Cak i kriptohadezeovci, pa i sam predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletic, nisu krili duboko nezadovoljstvo pojedinim zakonskim odredbama i rjesenjima. Unatoc dugotrajnom "kuhanju" u Ministarstvu kulture, zakonski se tekst nasao u temeljnom raskoraku sa svojim predmetom. O opaku sadrzaju njegovih jedva dvadesetak stranica vec poduze vrijeme bruje umjetnicki krugovi. Zato su sva umjetnicka udruzenja s velikom skepsom, pa i zebnjom, cekala javno obznanjivanje zakona koji bitno odredjuje njihova egzistencijalna pitanja. Do njih su, naime, uobicajenim kuloarskim putovima, nekako ipak procurile najdrasticnije zakonske odredbe, jer je tekst odavno uoblicen i takav se, nepromijenjen, puna tri mjeseca "pacao" u ladicama Ministarstva.

    Da bi stvar bila gora, propustena je i posljednja prilika da se Zakon temeljito poboljsa prije saborskog zasjedanja, jer je petnaestak dana uoci posljednje sjednice Sabora nadlezni Odbor za naobrazbu, znanost i kulturu temeljito procesljao zakonski tekst i s negativnom ga ocjenom poslao na popravni ispit. Zato i ne cudi da su se medju najglasnijim kriticarima nasli upravo clanovi spomenutog Odbora, razocarani sto je cijeli njihov trud i brigu Ministarstvo kulture naprosto ignoriralo.

    Sto je, dakle, u tolikoj mjeri sporno u zakonskom tekstu tako velike ambicije da svojim paragrafima hoce, kako mu naslov kaze, "stegnuti" bas umjetnike, pa, valjda, i umjetnost samu? Za dijagnozu da su doista nepovratno "pomijesane kruske i jabuke", dostatno je indikativna i ilustrativna vec prva recenica: "Ovim zakonom uredjuju se osnove umjetnickog stvaralastva i obavljanja umjetnickih djelatnosti fizickih osoba u svoje ime i za svoj racun, osnivanje i djelovanje umjetnickih organizacija, skupno stvaralastvo, posebna prava i obveze samostalnih umjetnika, osnivanje i ovlasti Hrvatske zajednice umjetnika, te druga pitanja od vaznosti za obavljanje umjetnicke djelatnosti i umjetnicko stvaralastvo."

    Dakako da su takve formulacije, koje nastoje ni manje ni vise nego bas "umjetnicko stvaralastvo" ugurati u Prokrustovu postelju sasvim neprikladne i suhoparne pravnicke terminologije, iza koje vreba sablast drzavne kontrole, izazvale pravu epidemiju alergije upravo medju umjetnicima, ljubiteljima umjetnosti ili naprosto obrazovanijim ljudima. I gore od toga: takve formulacije neodoljivo prizivaju neka davna vremena, iako se, kako rece Antun Vujic, "cak ni u tim vremenima ne bi tako reklo, odnosno, barem bi se pazilo da se tako ne kaze, premda bi se jako nastojalo da tako bude." U kritikama i komentarima tog svojevrsnog bisera medju zakonskim prijelozima, kome se "komplimentiralo" i tako da ga se odredjivalo kao "voluntaristicki akt koji kao da je pisao sam Zdanov", od zaborava je spasen i podatak da je bas 1996. godina posebno "prikladna" da se obiljezi odgovarajucim zakonom, jer se navrsava ravno stotinu godina od rodjenja Andreja Aleksandrovica Zdanova, "pa se netko u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske dosjetio obiljeziti veliki jubilej, prigodno ga cestitavsi hrvatskim samostalnim umjetnicima" (Jasen Boko u "Slobodnoj Dalmaciji").

    U tom je duhu i opetovano naglasavana zamjerka o napasti zvanoj centralizacija, jer se i u umjetnickim djelatnostima, pa i u kulturi u cjelini, kao uostalom i na mnogim drugim podrucjima u Hrvatskoj, sve odluke zele koncentrirati u sto manje ruku. Precizno, u rukama ministra kulture, koji odlucuje bas o svemu. Tako se, recimo, u nekoliko clanaka Zakona propisuje na koji nacin se stjece status samostalnog umjetnika odnosno kako se ulazi u famozni Upisnik umjetnika Republike Hrvatske i dobiva umjetnicka iskaznica, ali se izricito kaze da su to "javne isprave ciji sadrzaj i izgled propisuje ministar kulture". O zahtjevima za upis odlucuje, doduse, Hrvatska zajednica umjetnika, ali koja niposto nije zamisljena, kao sto bi se po nazivu moglo zakljuciti, kao nekakva krovna organizacija svih umjetnickih udruzenja, nego je tek servisna sluzba Ministarstva. Osim toga, "o zalbi protiv rjesenja Hrvatske zajednice umjetnika donesenom o zahtjevu za upis, odlucuje ministar kulture".

    Jedna od intrigantnih sintagmi jest i "samostalni umjetnik ciji umjetnicki rad predstavlja priznati doprinos hrvatskoj kulturi", jer takva osoba moze zahtijevati privilegij da mu se "doprinosi za mirovinsko, zdravstveno i invalidsko osiguranje uplacuju iz drzavnog proracuna Republike Hrvatske". Ali i o toj kategoriji zasluznih i vrijednih (gotovo bi se reklo "drzavnih") umjetnika, takodjer "odlucuje ministar kulture", opet uz toboznju ogradu "na prijedlog strucnog povjerenstva". Da, ali tu skupinu kompetentnih ne cine ljudi od struke, nego je rijec o tijelu Ministarstva kulture "koje cini pet clanova od kojih su po jedan predstavnik Ministarstva kulture i Hrvatske zajednice umjetnika, jedan je samostalni umjetnik koji djeluje na istom umjetnickom podrucju kao i podnositelj zahtjeva, te dva predstavnika odgovarajuce umjetnicke strukovne udruge": Da ni takav sastav ne bi provocirao kakve nedoumice, izricito se kaze da "clanove povjerenstva imenuje ministar kulture na cetiri godine", a pravilnik po kojem ta skupina radi "donosi ministar kulture", koji ce, koje li velikodusnosti, prije definitivnog oblikovanja tog akta pribaviti i "misljenje umjetnickih strukovnih udruga i Hrvatske zajednice umjetnika"!

    Ta sjajno uoblicena inacica poznate prakse "kadija te tuzi, kadija ti sudi", ima i nekoliko nesavrsenosti. Jer, nakon sto je toliko truda utroseno u to da se doskoci svim nadobudnim koji bi se nezasluzeno htjeli domoci privilegija da ih drzava raskosno subvencionira placajuci im oko 300 DEM mjesecno, nakon sto je ustanovljeno da se status zasluznog umjetnika preispituje svakih pet godina, nabrajaju se i slucajevi kada se status gubi. Na primjer, ako "umjetnik ciji umjetnicki rad predstavlja priznati doprinos hrvatskoj kulturi" zapocne redoviti studij ili stupi na odsluzenje vojnog roka! Prema ovoj se odredbi dade zakljuciti samo to da je Hrvatska, ocito, zemlja s najvise vunderkinda na svijetu. Status "nacionalne vrijednosti" gubi se i u slucaju "ako samostalni umjetnik neprekidno boravi u inozemstvu dulje od tri mjeseca, ili ako u kalendarskoj godini boravi u inozemstvu pet mjeseci, bez obzira na moguce prekide boravka u inozemstvu", uz opreznu ogradu da se spomenutim ministrovim pravilnikom mozda mogu predvidjeti i kakvi izuzeci.

    Nakon samo nekolicine odabranih primjera lako je razumjeti kolicinu drvlja i kamenja koje se srucilo na glavu predlagaca. No, serija gluposti nije ni izdaleka iscrpljena. U nespretnom pokusaju da obrani napor Ministarstva kulture, da pokusa parirati prigovorima o neprimjerenosti, nedorecenosti i pretencioznoj dalekoseznosti zakona, predstavnik je predlagaca, u osobi zamjenika ministra kulture Ivana Sarica, napravio novi gaf izrekavsi "antologijsku" recenicu: "Ovo nije zakon o umjetnosti, jer bi geniju koji bi to napravio trebalo podici spomenik poput onoga koji je u sredistu Zagreba dobio nas pjesnik Tin Ujevic, o kojemu skolarci uce da je bio boem, a on nije bio boem nego - klosar" (!).

    Tu je opasku izrecenu pred saborskim zastupnicima i hrpom novinara, te zapisanu u fonogramu saborske sjednice, koji dan kasnije ministar kulture Bozo Biskupic na konferenciji za tisak ipak pokusao relativizirati. Naravno, kriveci novinare koji su pisali izvjestaje i komentare o "klosarskoj epizodi" njegova zamjenika, jer je, navodno, opaska izvucena iz konteksta, a gospodin je Saric bio zbunjen i impresioniran auditorijem! Jer, zaboga, diplomirani arheolog, kulturan i naobrazen, kako Sarica opisuje Biskupic, naprosto ne moze izreci takav nonsens zbog kojeg je niklo toliko korova sumnje u zamjenikovu kompetenciju.

    U najkracem, zamjenik ima odanoga odvjetnika, a ministar ocito ima dostojnog zamjenika. A od takvoga se Ministarstva kulture, nazalost, mogu ocekivati jedino odgovarajuci zakoni, koje vrlo dobro reprezentira Prijedlog zakona o umjetnicima.

    MERI STAJDUHAR