AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 18 FEB 1996 23:02:12 GMT

    RIMSKA INVENTURA PROBLEMA

    AIM, ZAGREB, 18.2.1996. Moze li "mini Dayton" u Rimu - novi trojni sastanak Tudjmana, Milosevica i Izetbegovica - uspjeti, ako je trebalo samo tri mjeseca da "maksi" Dayton toliko zaskripi da mu treba remont? Podje li se slijedom ocjena koje su se cule uoci rimskog sastanka, vidjet ce se da su one vise pratile trenutne diplomatske interese pregovarackih strana, nego se upustale u to jedino pitanje koje vrijedi postaviti.

    Pocelo je ostrim kritikama Risharda Holbrookea na racun inertnosti evropskih saveznika, sto je bila najava da ce rimski summit, o kojem se nedugo zatim pocelo govoriti, morati ujediniti sve snage kojima Zapad (prigodno pojacan Rusijom) trenutno raspolaze. Zatim su uslijedila vrlo ozbiljna upozorenja Warrena Cristophera da je Dayton zapao u velike teskoce, no kako se priblizavao rimski sastanak ta zabrinutost vise nije bila u prvom planu. Bilo je primjetno da su organizatori, nakon sto su osigurali da do sastanka dodje, vise poceli brinuti da pesimizam ne poklopi i njega, i vec u startu stvori psiholoske kocnice koje nece dati da se u Rimu ista napravi.

    Kao da je znao sto organizatorima treba, Franjo Tudjman je odlazeci u Rim izjavio da bi bilo pretjerano reci da je Dayton zapao u slijepu ulicu, jer se unaprijed moglo znati da ce teskoca biti i da one nisu nesavladive. Neki izvjestaci iz Rima poslije ce javiti da se stekao dojam da su tu izjavu gotovo zahvalno prihvatili i parafrazirali i drugi sudionici, ukljucujuci najvise. Tudjman je svakako imao osobnih razloga za tu malu uslugu organizatorima, jer je i sam bio zainteresiran da se u Rimu ne podize previse bure o neprovodjenju i opstrukcijama sporazuma iz Daytona. Da se to dogodilo, i Zagreb, a mozda najvise bas on, morao bi odgovoriti na pitanje da li su dogadjaji u Mostaru, koje mnogi ocjenjuju kao najveci udarac mirovnom sporazumu, samo dio predvidivih "teskoca", ili je Dayton ondje primio smisljen i dobro pripremljen udarac?

    Uoci rimskog sastanka hrvatski mediji pod kontrolom drzave primjetno su se trudili da Hrvatsku maknu iz fokusa zanimanja i odgovornosti za neprovodjenje sporazuma, a na to osvjetljeno mjesto posjednu nekog drugog. Tvrdilo se da je rimski sastanak trebalo sazvati najvise zbog Srba i SR Jugoslavije, zbog prekida odnosa Pala s IFOR-om, te nikakvih odnosa s Haaskim sudom. Cak je napravljena neka vrsta rang-liste, po kojoj ce na mini-Daytonu najteze biti Milosevicu, dok je Izetbegoviceva pozicija i pored afere s otkricem teroristickog centra islamskih ekstremista nadomak Sarajeva, ocjenjena relativno dobrom. Najpovoljnija je, ipak, pozicija Franje Tudjmana, za sto se potvrda dosta neuvjerljivo trazila u relativno blagom, no i blagonaklonom izvjestaju Boutrosa Gahlija o Hrvatskoj i u, opet dosta pretjerano, odlicnim odnosima sa "strateskim partnerom" Sjedinjenim Drzavama.

    Vjerojatno je da je pravi razlog optimizmu zapravo na trecoj strani, i da se on crpio iz cinjenice da se Hrvatska odhrvala prvim snaznim pritiscima izvana poslije dogadjaja u Mostaru. Nakon hrvatskih demonstracija u tome gradu, Zagrebom je prodefilirala izuzetno jaka diplomatska ekipa (Holbrooke, Kinkel, Agneli, Klein...), ali oni nisu postigli nista vise od zaljenja Zagreba sto su demonstracije bile onako silovite. Priznanje odgovornosti hrvatskog vrhovnistva nisu culi, pa cak nisu dobili prakticki nikakvo obecanje ni da se "intifada" na Koschnicka nece ponoviti. Stvari su tim ozbiljnije sto su dogadjaji u Mostaru otisli toliko daleko da se i ne moze govoriti o obicnom nezadovoljstvu Koschnickom, pa ni time sto je stvorio relativno veliki "niciji" distrikt u sredistu grada. Demonstracije su imale i izrazito antievropsko obiljezje, pa se na lokalnom radiju vrtio slogan "Evropa vise ne stanuje ovdje", a prvi put se medju Hrvatima osjetilo i otvoreno antinjemacko raspolozenje (Koschnick je optuzen kao eksponent "velikonjemackih" pretenzija Bonna, koji navodno forsira unitarnu BiH da bi je lakse ukljucio u svoju interesnu zonu).

    Koliko su mostarski dogadjaji, i to bas u ovom antievropskom i antinjemackom tonu, bili orkestrirani iz Zagreba, moze se samo nagadjati. Zagreb sasvim sigurno ima dovoljno utjecaja na mostarske Hrvate i na njihove konkretne postupke da se moze osnovano pretpostaviti kako bez njegove suglasnosti, makar presutne, ne bi bilo ni ulicnog jurisa na Koschnicka. No, vjerojatno je da inzistiranje hercegovackih Hrvata na trodjelnoj podjeli BiH - o cemu gradonacelnik hrvatskog dijela Mostara, Mijo Brajkovic, pocinje otvoreno govoriti, zacijelo ohrabren i drzanjem Zagreba - ipak zasada nema podrsku Tudjmana. On ima odredjenih osobnih interesa da je i dalje lojalan konceptu Federacije - snovi o obnovi banovinske Hrvatske, osujecivanje bosnjackih aspiracija za izlazak na more - ali najvise sto ga uz to drzi su obziri prema "strateskom partneru", Sjedinjenim Drzavama.

    SAD su tvorac Federacije, a ona je, uz sankcije SR Jugoslaviji, najvise sto je americka diplomacija napravila otkako se na polovici jugoslavenske krize uplela u nju. Zeli li zadrzati americku naklonost, Zagreb se ne smije kockati s tako velikim ulogom svog zastitnika, pogotovo jer SAD sve ocitije teze izbalansiranijim odnosima sa Zagrebom, Sarajevom i Beogradom. Zato se Tudjman ipak ne usudi hazardirati sasvim otvorenim stajanjem na stranu mostarskih Hrvata, o cemu nesto govore i carke koje se posljednjih dana javljaju medju njima samima (Opcinsko vijece Mostara, kojem je na celu Brajkovic, osudilo je zbog navodne popustljivosti prema Koschnicku Jadranka Prlica, odnedavno ministra vanjskih poslova BiH, koji je na tu duznost sigurno postavljen uz znanje Tudjmana. Umjesto otvorenog konflikta Zagreb pokusava parirati Koschnickovoj arbitrazi tako sto ce dopustiti da se hrvatski stavovi usuglase s americkim, a onda zaigrati na kartu nesuglasica izmedju SAD i Evropske unije, za koje svi znaju da postoje, iako ih nitko ne priznaje.

    U tom sklopu vjerojatno je od posebnog znacenja dugi, jednotjedni posjet hrvatskog ministra obrane Gojka Suska Sjedinjem Drzavama, odakle je izravno doletio na rimski sastanak. Dok je bio u SAD, Susak je hrpimice punio hrvatske novinske i elektronske medije, najavljujuci novi zamah americko-hrvatskih odnosa, pa cak i to da bi Hrvatska mogla biti vec za dva-tri mjeseca primljena u Partnerstvo za mir. Ipak, kljucna je njegova izjava da je u BiH odgovornost medjunarodnih posrednika jasno razgranicena: SAD su odgovorne za Federaciju BiH, a Evropska uprava za Mostar. Tako odsjecnu podjelu sigurno ne bi javno prihvatile ni Amerika ni Evropa, ali je Susak zacijelo htio poruciti svima kod kuce koji to trebaju znati da SAD nece praviti velike probleme Zagrebu oko osporavanja Koschnickove arbitraze, ako bude lojalan i kooperativan u onome sto prvenstveno zanima Amerikance. A to je ocuvanje Federacije kao strateskog oslonca SAD u stvaranju nove ravnoteze snaga na balkanskom prostoru.

    Kako je rimski sastanak zamisljen kao prvi u nizu sastanaka Daytonskog sporazuma, koji su se okupili i u tijelo stalnog saziva, prilicno je jasno da se u Rimu htjelo napraviti samo inventuru problema, i upozoriti one koji ih najvise stvaraju. A rjesenja ce se traziti u "maratonu, a ne sprintu" (Leighton Smith). Kako god, dakle, izgledala rang lista glavnih "trouble makera" u provodjenju Daytonskog sporazuma, nitko nema razloga za narocitu zabrinutost. Barem dok medjunarodna zajednica ne ustima svoje mirotvorne instrumente i stvarno ih odluci primjeniti.

    MARINKO CULIC