AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 13 AUG 1996 23:32:09 GMT

    HRVATSKA U KLIJESTIMA

    AIM, ZAGREB, 13.8.1996. Za razliku od prethodnih pet godina, ovog ljeta po prvi put nije sazvana niti jedna izvanredna sjednica hrvatskog Sabora, jer to nije zahtjevala vecina zastupnika, vlada ili predsjednik Republike. Svi su izgledi da ce se Sabor odmarati od 30. lipnja do 15. rujna, kako to predvidja Ustav, jer za sada nema naznaka da bi vladajucoj stranci i predsjedniku Tudjmanu Sabor bio potreban. HDZ-u i Tudjmanu gori pod nogama i ovu su dvoipomjesecnu pauzu namjeravali iskoristiti ponajprije za konsolidaciju vlastitih redova, gdje su otvoreni sukobi cak i najvaznijih ministara kao sto su Granic i Susak i pokusaj rusenja premijera Matese ukazivali na pocetak definitivnog formalnog raskola. Tudjmanu je ova pauza trebala i treba da bi makar donekle vratio poljuljano povjerenje naroda, koje je po nakim anketama, na primjer u Zagrebu, spalo na minornih 15-tak postotaka. I konacno hrvatski je predsjednik na svaki nacin zelio odgoditi vec najavljenu i na dnevni red Sabora uvrstenu raspravu o vanjskoj politici, pokusavajuci istodobno popraviti medjunarodni rejting Hrvatske, koji nikada nije bio tako nizak kao ovog ljeta.

    Cini se, medjutim, da ni jedna od ovih tocaka plana revitalizacije HDZ-a i Hrvatske, jer to je nazalost jedno te isto, nije ostvarena. Istina je da je propao pokusaj stvaranja takozvane vlade nacionalnog jedinstva, sto ga je u jednom intervjuu iznio akademik Dalibor Brozovic i da je slavodobitno objavljeno kako Matesa ostaje predsjednikom vlade, ali zapanjujuce je koliko je razlika oko te ocito Tudjmanove ideje, izneseno od ljudi iz najuzeg vrha stranke. Sam Tudjman nije se u svojim govorima opredjeljivao oko ovog "probnog balona", koji je za sada obavio svoju misiju, ali evidentno je da je unutar HDZ-a pobijedila cvrsta struja koja ne bi ni sa kim dijelila vlast. Jedina prava korist od ove bacene udice je sto je opozicija takodjer uzdrmana i sto neslaganja i politicki sukobi tresu Hrvatsku socijalno liberalnu stranku, Hrvatsku seljacku stranku, Istarski demokratski sabor i sto ovog casa nitko ne zna koliko ce se predsjednickih kandidata suprotstaviti Tudjmanu na izborima sto se trebaju odrzati u proljece 1997.godine. Raspala se i udruga Sabor 95, sto ju je vodio HSS, a na proslogodisnjim izborima je dobila preko 18 posto glasova. Od dvije nejake stranke Mesicevih Nezavisnih demokrata i Hrvatske narodne stranke stvorena je nova stranka. HDZ tako nije uspio vratiti izgubljeno povjerenje, ali istodobno doslo je do daljnjeg raslojavanja u opoziciji, vjerovatno upravo zbog procjene da HDZ nije vise toliko jak pa nema potrebe suprotstaviti mu se jedinstvenim blokom.

    Neki celnici opozicije procjenjuju da ce HDZ najvise doci glave "mangupi u vlastitim redovima", o cemu najbolje svjedoci dubrovacki slucaj gdje je dokazano da su se dvije struje dotle sukobile da je bilo i prisluskivanja i izbornih podmetanja. Tudjman, pak ne zna sto bi sa zagrebackom krizom, kao i sa onom u Rijeci, a prijeti mu pobuna i onih do jucer najvjernijih veterana i invalida Domovinskog rata, kojima je dosta nepravdi i zivljenja ispod granica egzistencijalnog minimuma. Povremena televizijska slikanja predaje kjuceva novih stanova invalidima ne mogu popraviti sliku bezizlaznog stanja nekadasnjih ratnika, niti smanjiti sve veci broj samoubojstava. Turisticka sezona koja je nesto bolja od predvidjanja, ali daleko od toga da ce donijeti profit, mozda ce privremeno smiriti Dalmaciju, ali nepobitna je cinjenica da je upravo ovaj dio Hrvatske platio najveci danak, da je najvise osiromasio i da nezaposlenost stalno raste. HDZ- ovska vlast vise nema sto ponuditi kao izborni kolac, jer njega je vec pojela elita odabranih, a mladim skolovanim ljudima ostaje jedino da kruh potraze izvan granica nezavisne i suverene Hrvatske. Dok predsjednik uporno poziva dijasporu da se vrati kao da nije svjestan da mu se dogadja jedan od najvecih egzodusa Hrvata u povijesti.

    Ova, kao i sve totalitarne vlasti, ne mogu se odrzati bez permanentnog neprijatelja, pa Tudjman uporno ponavlja smijesne prijetnje o nekakvim Euroslavijama i slicnim balkanskim asocijacijama, pozivajuci se na minorne casopise kao sto je talijanski "Limes", za kojeg sasvim sigurno ne znaju ni Talijani. Ali posto to ocito ne pali vratio se svojem repertoaru o domacim izdajnicima, politickim diletantima i prodanim dusama o cemu je tako strasno govorio u Kninu na godisnjicu "Oluje".

    Sve to bezizlazje dekorirano je izuzetno teskim medjunarodnim polozajem Hrvatske, koji "najvecu regionalnu silu" udarcima malja podsjeca sto je, tko je i kolika je. Nakon sto je pobjegao iz evropskog zagrljaja i scepale ga cvrste bezkrupulozne sape pragmaticne Amerike, izgleda da je samo pitanje vremena kada ce i ovaj hrvatski saveznik postati dijelom medjunarodne urote. Tudjmanova opsjednutost novim medjunarodnim poretkom, pod cim on podrazumijeva ponajprije novu geografiju, a sto nije proslo u Evropi, ocito ne prolazi ni kod Amerikanaca. Posluzivsi se zagrebackim modelom hrvatska strana nije priznala izbore u Mostaru, da bi potom morala pristati na kompromis. Istodobno nikako da se odluci na ukidanje paradrzave Herceg-Bosne i ucini stvarno iskrene korake ka stvaranju Federacije, iako ni Bosnjaci pritom nisu ni nevini, niti naivni. Hrvati su slijepo i bezpogovorno pristali da se izbori u BiH odrze 14. rujna, iako su mnoge trezvene analize pokazivale da za takvo sto nema elementarnih uvjeta, a sada najednom shvacaju da bi ih Izetbegovic, koji je bio protiv brzanja, mogao nadmudriti i prevariti. Od male ce koristi biti zapazanje evropskih promatraca o pokusajima Muslimana da koristeci se odredbama Daytonskog sporazuma postanu vecina tamo gdje to nisu nikad bili. Zbog hrvatskog ponasanja u BiH i politike oko BiH Vijece sigurnosti zaprijetilo je cak i sankcijama, a od male je utjehe sto se ista Predsjednicka izjava odnosi i na Srbiju, odnosno SR Jugoslaviju.

    No, da je Tudjman postao talac svojeg velikog prekomorskog "zastitnika" i "saveznika" pokazao je najprije posjet americkog ministra trgovine Kantora koji je jasno dao do znanja kako i koliko treba platiti americko prijateljstvo, ne libeci se Hrvatskoj nametati gdje ce graditi termoelektrane i kuda ce ici glavni hrvatski cestovni i zeljeznicki pravci. No, vrhunac Tudjmanova ponizenja je poziv na raport u Washington, gdje ga je na ulazu u Bijelu kucu docekao ambasador u Zagrebu Peter Galbraith, a sluzbene je razgovore vodio s potpredsjednikom Goreom. Takvo sto Tudjman je demantirao tvrdeci da je s Clintonom razgovarao sat i pol, ali od njegovih rijeci kao dokaz bila bi jaca barem jedna fotografija ili TV kadar.

    A odmah nakon toga slijedio je susret s Milosevicem u Ateni, sto je proglaseno najvecim korakom u normalizaciji hrvatsko- srpskih (jugoslavenskih) odnosa i medjusobnom priznanju dviju drzava. Ali niti smrknuto i umorno Tudjmanovo lice prije i poslije Atene, kao i zajednicko priopcenje ne daju razloga za optimizam. Prije bi se moglo reci da ono sto je navodno dogovoreno u Ateni, a sto bi 23. kolovoza trebalo biti precizirano na ministarskoj razini u Beogradu, predstavlja poraz Tudjmanove politike.

    U tom se povijesnom dokumentu ponovo Prevlaka spominje kao "pitanje" ili "problem". Govori se o stvaranju uvjeta za povratak prognanika i izbjeglica u njihova prebivalista ili na druga mjesta koja izaberu, pa cak i opcoj amnestiji. Time je Tudjman napravio ostar zaokret, jer sve do prije koji dan Prevlaka kao problem za Hrvatsku ne postoji, a sto se tice prava povratka Srba o tome nije bilo ni zbora, jer srpsko je pitanje zauvijek rijeseno. Kad se svemu tome doda da se u atenskoj izjavi nigdje ne spominje nepromijenjivost granica, da uvjet za priznanje nije reintegracija istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, vec se kao o jedinom ustupku Hrvatskoj govori o ubrzavanju procesa rjesavanja nestalih osoba, onda je jasno da se radi o papiru unaprijed osudjenom na propast.

    Ako je proslo ljeto "Olujom" pomelo Krajinu, cini se da je ovo na dobrom putu da pomete jednu neprincipjelnu, kratkovidnu i anakronu politiku, kojoj, posto se promijeniti ne moze, ne preostaje drugo doli da opet jadikuje o medjunarodnoj zavjeri potpomognutoj domacim izdajicama.

    GOJKO MARINKOVIC