AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 18 SEP 1996 19:31:35 GMT

    Zapis sa putovanja

    AUTOBUS UJEDINJENIH NACIJA BOSNE

    AIM, Banjaluka, 17.septembra 1996.

    Vec treci mjesec iz Sarajeva, sa teritorije Federacije BiH, svakodnevno u dva termina, autobus UN-a vozi do Trnova, prigradske sarajevske opstine sad na teritoriji Republike Srpske. Tokom jedne voznje, na putu kracem od trideset kilometara, skolski zuti autobus njemacke proizvodnje cetiri puta mijenja teritorije entiteta kroz koji prolazi.

    Jos uvijek nije uspostavljeno apsolutno povjerenje jer autobus jos uvijek prate dva vozila IPTF-a sa nenaoruzanim policajcima, ali psiholoski pomaci su ipak vidljivi. Prvih nekoliko dana sem vozaca u sve cetiri voznje u autobusu nije bilo drugih putnika, dok danas ih skoro uvijek ima najmanje po tridesetak, a cuju se i sve glasniji zahtjevi za otvaranjem i nove linije.

    Nekoliko minuta prije devet casova na trgu ispred robne kuce na Ilidzi okupljaju se putnici.U prijatnom razgovoru saznajemo da je Miralem posao da kopa krompir na porodicnom imanju u Pandicicima, Edina i Adnan u Gracanicu, a Esma sama da obidje kucu u Delijasu.

    Vozac Mirsad i jedan danski policajac o necemu razgovaraju i obojica se veselo smiju.

    Adnan tacno u devet casova sa desetak putnika polazi na svoju redovnu voznju. Kao dvije sijenke ili bolje receno andjela cuvara, dva automobila IFOR-a, jedno ispred, drugo iza, prate nas. Jedan dio puta autobus vozi ka centru Sarajeva, a onda kod petlje na Stupu skrece ka aerodromu. Svuda su vidljivi tragovi rata koji se tek zavrsio. Gradjani popravljaju kuce i stanove, radnici sklanjaju polupane i izgorjele automobile, a oko aerodroma, baze IFOR-a, veliki zemljani nasip, zidovi od vreca punih pjeska, bodljikava zica i bunkeri. Na tom dijelu puta kao presjecen ziletom svaki razgovor utihnu. Poslije nekoliko stotina metara, jedva prosavsi izmedju taksista sa "obje strane", udjosmo u teritoriju Republike Srpske.

    Autobus sa registarskim tablicama Federacije BiH, samo taj i vozi , jer prevoznici sa podrucja Republike Srpske nisu zainteresovani, udje u prvu usputnu stanicu. Novi putnici cutke ulaze, tek poneki kaze "dobar dan" i sjedaju na prazna sjedista, oni koji nisu uspjeli da sjednu, radje stoje nego da sjede kraj putnika iz Federacije.

    Tragovi rata ociti su i na ovoj dionici. Ostecene kuce sa plasticnim najlonom na prozorima umjesto stakala, tragovi granata po putu, olupine automobila i zene u crnom.

    - Ne mogu ni da putuju bez naseg autobusa. -Miralem prokomentarisa.

    - Ovo nije ni nas ni njihov autobus - vozac Mirsad ljutito mu odgovori - vec i nas i njihov i ciganski i jevrejski i hrvatski. Ustvari autobus Ujedinjenih Nacija i budes li i dalje govorio takve nebuloze i gluposti ovo ce ti biti poslednja voznja ovim vozilom.

    Na kontrolnom punktu sprske saobracajne policije mladi policajac obucen u plavu uniformu nas pozdravlja, daje znak da brze produzimo, jer mu se priblizavalo teretno vozilo puno drva za ogrev koje je hteo da proveri. I dalje kraj puta toliko poznati tragovi rata.

    Na pocetka kanjona kraj same betonske krune male hidrocentrale na drvenom jarobolu visi bijela zastava sa plavim stitom kao znak da smo prosli dvanaest kilometara Republike Srpske i da opet ulazimo na teritoriju Federacije BiH. Federalni policajci obuceni u svijetlozelene uniforme masu u znak pozdrava.

    Otprilike na polovini sest kilometarskog puta kroz Federaciju BiH nalazi se novi montazni most, rad Belgijskog bataljona inzinjerije iz sastava IFOR-a. Most je postavljen iznad armiranobetonskog mosta kojeg je avijacija NATO ovdje unistila prilikom svog proslogodisnjeg bombardovanja Republike Srpske, a ovo je tad bila teritorija pod kontrolom VRS, i strucnjaci, a i putnici, imaju ozbiljne zamjerke. Most napravljen od celicnih profila je u obliku trapeza. Na njega se penje uz veliki uspon, onda je trecina vodoravna, a onda se opet na kolovoz spusta niz veliki pad. Sve je to stalo u dvadesetak metara. Na mjestu postavljanja mosta sa asfaltnim kolovozom napravljen je nagli prelom tako da tragovi ulja pokazuju da je mnogo vozaca unistilo mijenjace ili kartere na svojim vozilima. Kazu da je jedan auto-mehanicar u Trnovu dobro popravio svoj budzet otkad je postavljen novi most, da ga stanovnici Trnova zovu Vasa Karter, a da se on sam hvalise da mu je bivsi predsjednik SAD odnedavno rodjak.

    - Ko ce mu zimus kad poledi ovde moci doci?! - Mirsad pita sam sebe, dok se polako penjemo na most. Odgovor ce mu dati zima.

    Nekoliko stotina metara od mosta, na raskrsnici sa putem za Gorazde, nalazi se kontrolni punkt francuskog bataljona IFOR-a. Jedini kontrolni punkt na citavom putu koji podsjeca na one od prosle cetiri ratne godine. Celicni "Jezevi" koji dozvoljavaju voznju samo jednom saobracajnom trakom,bunkeri od naslaganih vreca pijeska, teski mitraljezi, vojnici pod sljemovima, u "pancirnim" prslucima i sa puskama. Jedan vojnik nas zaustavi i dok on prepisuje registarski broj sa autobusa, drugi broji putnike, a onda nam masu u znak pozdrava i prolaska. Odmah iza punkta IFOR-a nalazi se poslednja autobuska stanica na teritoriji Federacije BiH, i putnici koji su prvi usli izadjose. Tek poneki od njih rece - "Do vidjenja".

    Kad Mirsad zatvori vrata putnici u autobusu se raspricase i mi saznadosmo da je Nada isla kod frizera, Mladjenka da upise dijete u skolu, a Kova da vidi kucu koja joj je poslije Dejtonskog sporazuma ostala u Federaciji BiH.

    Dok nam je Jelica objasnjavala da se ovim autobusom vozi "jer je udobniji i bezbjedniji, a i voznja je besplatna" izmedju napustenih srpskih kuca sa teritorije Federacije BiH udjosmo medju napustene muslimansko-bosnjacke kuce na teritoriju Republike Srpske.

    Kazu da je Trnovo najrazrusenije naselje u Republici Srpskoj i od onoga sto se moglo vidjeti ti koji to govore nisu nimalo pogrijesili. Porusene i popaljene kuce, crkva, dzamija, skola,obdaniste, fabrika za proizvodnju cilima, fabrika za proizvodnju stolica... Na svakoj zgradi kao tetovaza stoji barem jedan oziljak od granate ili metka.

    Dok smo na pocetnoj stanici, kraj nove benzinske pumpe, cekali deset casova da se istim putem vratimo nazad Mirsad nam rece da mu se za ova dva mjeseca, od kada radi, ni najmanja neprijatnost nije desila. Da kucnemo drvo da tako i ostane.

    (AIM) Zeljko Przulj y x