AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 24 SEP 1997 19:24:14 GMT

    MARS MERCEPOVIM TRAGOM

    AIM, ZAGREB, 24.9.1997. Nakon sto je Miro Bajramovic u Feralu rekao da je kao pripadnik "Mercepove grupe" ubijao u Gospicu i Pakrackoj Poljani, neki od onih koji su u to vrijeme bili veoma aktivni u obrani Hrvatske poceli su govoriti o tome sto se tada u stvari dogadjalo. Kao da se nesto u njima oslobodilo, pa su odlucili, nakon sto je Bajramovic rekao svoje, malo i oni zasoliti, posebno o Merecepu i umijesanosti vrhovne vlasti u miniranje kuca i ubojstva civila, uglavnom Srba. U pitanju su veterani nacionalnog pokreta, takozvani barakasi, od kojih su neki prije godinu ili dvije presli u SDP ili neku drugu opozicijsku stranku, mahom iz razocaranja, jer su se nasli na putu ljudima koji su gori od njih samih, ili iz sujete, jer su u HDZ-u bili nemocni provesti svoje osobne interese.

    Cak je i Antun Vrdoljak nedavno izjavio da se u pogledu Srba ne slaze s nacionalistima, koji smatraju da je najgore za Hrvatsku sto je osudjena na zivot sa Srbima, dok Vrdoljak, gle, pomirljivo kaze da je "(...) susjedstvo sa Srbima nasa sudbina" i da je dobro sve uraditi za mir sa Srbima, posebno nakon sto je jasno da ce se mnogi izbjegli nakon "Oluje" prije ili kasnije vratiti svojim kucama. Takve recenice nisu bile moguce prije nekoliko mjeseci.

    I tako, u maniri iskupitelja, svega nekoliko dana po Bajramovicu, oglasila se u "Novom listu" karlovacka trojka s pocetka rata - Ivan Stajduhar, prvi nacelnik policijske uprave, potom tadasnji gradonacelnik Dragutin Pribanic, i na kraju Mijo Laic, predsjednik ratnog kriznog staba. Sva tri intervjua govore o Tomislavu Mercepu, koji je zapovjedao grupom koja je pocinila mnoge zlocine na podrucju Pakraca i Gospica, a u Karlovcu nije ostao iz pukog slucaja, zatim o karlovackim minerima, koji su digli u zrak oko 450 kuca u vremenu od 1991 do 1995. godine, a do danas niti jedan nije uhapsen, kao i o tome sto se dogadjalo iza kulisa karlovacke obrane. Izmedju ostalog, sugovornici jedan drugome pronalaze propuste, te prebacuju odgovornost na sve ostale, samo ne na sebe. I na koncu, sto je najtuznije, jer proslo je vec dosta godina od prvih simptoma nacionalne euforije, ostaju u pojmovnom okviru "drzavotvorne" ideologije. Osobne glorifikacije i optuzbe za zlodjela koja su pocinjena u ime naroda - koji u vecini smatra, ako je vjerovati istrazivanjima i anketama, da hrvatski vojnici u obrambenom ratu sve i da su htjeli nisu mogli pociniti zlocin - sadrzaj je razgovora s prvim stratezima karlovacke obrane.

    Ono po cemu su razgovori zanimljivi nisu informacije, jer o tome se u novinama pisalo prije nekoliko godina, a i gradjani Karlovca su o tome dosta znali, samo se nisu usudili govoriti, vec spremnost tih ljudi da o tome javno progovore tek nakon sto se izjavom Bajramovica kod mnogih ljudi uzdrmala slika Hrvatske kakvu je godinama preko svojih medija stvarao HDZ. U stvari, intervjui su groteskna parafraza svojedobne samoupravne manifestacije koja se zvala "Mars tragom Ivice Gojaka", mladog partizanskog heroja poginulog na koranskom mostu zalutalim metkom u listopadu 1942. godine. Ovaj put trag vodi do Tomislava Mercepa. A od Mercepa i dalje, ili bolje reci vise. Ako je Mercep dosao u Karlovac u dogovoru s MUP-om, a to je Tudjman morao znati, onda je isto bilo i u Pakracu i Gospicu. Tu prestaje svaka prica o spontanim masakrima patoloskih tipova zednih krvi. Stvari odjednom postaju racionalne i dobro planirane. Ipak, jos uvijek se imena tesko spominju, ali je dobro sto ipak postoje.

    Zasto Mercep nije ostao u Karlovcu i tamo uradio isto sto i u Gospicu? Ispostavilo se, na svu srecu, zbog sujete sefa policije. Drugim rijecima, Mijo Laic tvrdi da je on pozvao Mercepa i 350 njegovih boraca (od kojih je vecina lopovske proslosti) jer je Karlovac bio pred padom. JNA je bila oko grada i u gradu (u vecini od 36 kasarni), a Laic, kao predsjednik kriznog staba, nije mogao naci sefa policije, jer je ovaj bio na rezervnom polozaju blizu grada, na brdu Vucjak. I tako, Mercep dolazi, sef policije to saznaje i zove ga kod sebe na Vucjak. Mercep dolazi i Stajduhar odbija njegove usluge. Mercep odlazi, navodno bez pitanja. Laic prica: "(...) Stajduhar mu je rekao da ne zeli vise nikakve pizdarije u gradu i da je bilo dosta tarapane (...)". S druge strane, bivsi sef policije, nakon sto je saznao da je dolazak Mercepa bio dogovoren s MUP-om, danas govori: "A da mi je (Laic op. A.A.) mozda rekao da ga je pozvao, da je bilo dogovoreno, mozda ja Mercepa i ne bih vratio". Sujeta je tako spasila glave mnogih ljudi, dakako civila.

    Naravno, nitko od ovih papirnatih heroja nije govorio imena, kao da se nista nije dogodilo. Sef policije kalkulira i govori da nije vrijeme za imena i da ga je jos uvijek strah. Sef kriznog staba tvrdi da on ne zna nista, vec da to zna gradonacelnik i sef policije. A gradonacelnik kaze da je, opet, sef policije odgovoran jer je bio organizator obrane grada. A radi se o slucajevima miniranja kuca i pljacke velike kolicine oruzja iz predanih kasarni bivse JNA. Toga je naravno bilo puno, a malo oruzja je stiglo do vojnika. Bivsi gradonacelnik Pribanic kaze da su "pojedini HDZ-ovci ukradeno oruzje prodavali vojnicima na prvoj linij obrane grada, na Turnju". U tom smislu, sve vise postaje jasno da povijest pocetaka rata u Hrvatskoj, barem kada je rijec o ljudima koji su to vodili, prije nalici na farsu, koja prethodi tragediji, nego na monumentalnu nacionalnu dramu. Intervjui pokazuju i to kako "revolucija jede svoju djecu". Bivsi gradonacelnik se skrasio u SDP-u, Mijo Laic je otisao u privatne poduzetnike, a sef policije - u penziju. Takodjer, bivseg su gradonacelnika jedno jutro 1993. godine digli iz kreveta i poslali na ratiste. Iza toga je stajao predsjednik HDZ-a Karlovac dr. Cvitanovic, poznat i po tome sto je naredjivao dizanje kuca u zrak. Jednom prilikom je sam sebi minirao kucu, da bi pokazao ljudima u HDZ-u kako je nesiguran u Karlovcu, jer je samo tako mogao dobiti mjesto u veleposlanstvu u Kanadi.

    Sto se miniranja tice, sef policije Stajduhar kaze da je sve bilo planski organizirano. Spomenuli smo, u Karlovcu je to radio sef HDZ-a dr. Cvitanovi}. Drugim rijecima, HDZ je tada bio teroristicka organizacija. Sjetimo se samo bazuka Vice Vukojevica i Gojka Suska na Borovo Selo. Stajduhar kaze: "Bilo je vise grupa. To je ocito. Izvjestaji koje smo imali i koje smo slali ministarstvu to i pokazuju (...) U povijesti je toga uvijek bilo. Minira se svugdje, medjutim to se ne radi sponatno (...) Zelim reci da to mora biti planski organizirana akcija (...) Zna se, poznati su spiskovi i grupe, sve se zna. Ne zelim o imenima i prezimenima, jer sve je to poslano u Zagreb. A tamo je valjda i ostalo na obradi (...) Mi smo 70 posto slucajeva miniranja rijesili i predali slucajeve sudu (...) Zasto sud to nije procesuirao? (...)". Druga stvar su ubojstva civila Srba. Stajduhar kaze da je bilo dva ili tri ubojstva. Medjutim, policijski izvjestaj iz 1991. godine barata sa devet ubojstava, od toga vecinu nerazjasnjenih. Danas se spominju samo neka ubojstva u podrumima i na obali Korane. Medjutim, ne govori se o ubojstvima na ulici kojih je bilo nekoliko. Ubojice i danas setaju gradom. Setaju i masovne ubojice, na primjer Miso Hrastov, koji je ubio 13 ljudi na koranskom mostu. Oslobodjen je tako sto je proglasen ludim. Sto se palikuca tice, ne zna se tocno koliko ih je bilo, ali se pouzdano zna da su imali uniforme i da su bili clanovi HDZ-a. Vecina ubojstava u gradu sada se pokusava, jer je prilika, pripisati Merecepu i njegovoj grupi. Medjutim, "Mercepova grupa" u Karlovcu nije bila duze od nekoliko sati. Karlovcane su, stoga, ubijali Karlovcani. I zato je svaki intervju, optuzujuci ili samooptuzujuci, koristan prilog u rekonstrukciji onoga sto se dogodilo. Ostaje vjerovati da nacionalno bescasce, kako ga se god prikazalo, na kraju uvijek dobije svoja imena. ALEN ANIC