AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 22 MAR 1998 20:30:56 GMT

    HOMOGENIZACIJOM PROTIV PRITISAKA

    AIM, ZAGREB, 22.3.1998. Iako se spekuliralo da bi nedavni razgovori Tudjmana s visokim predstavnicima Evropske unije, Klausom Kinkelom i Hubertom Vedrineom, mogli biti "Dan D" za Hrvatsku, spektakl je izostao. Ocekivana odluka o tome hoce li se nastaviti ili na godinu dana zamrznuti pregovori sa Zagrebom oko ukljucenja u PHARE-program (sto je predvorje EU), nekoliko je dana prije Kinkelovog i Vedrineovog dolaska odgodjena za mjesec dana.

    Tako je zagrebacki susret prosao u "utvrdjivanju gradiva", tj. u ponavljanju obaveza koje je Hrvatska preuzela dosadasnjim medjunarodnim sporazumima, pri cemu se EU-dvojac usredotocio na tri stvari. Od Tudjmana je trazeno da nakon kompromitantnog govora na kongresu svoje stranke, decidirano potvrdi da ce provesti ono na sto se vec obavezao - povratak svih srpskih izbjeglica, dosljedno provodjenje Daytonskog sporazuma, te konsolidiranje stanja u Podunavlju (istocna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem). Hrvatski predsjednik to je ucinio, najavljujuci uz ostalo potpisivanje sporazuma s Jugoslavijom i Republikom Srpskom oko povratka izbjeglica, te objavu konkretnih propozicija po kojima ce se izbjeglice moci vratiti u Hrvatsku.

    No, Tudjman je po svemu sudeci procjenio da ponavljanje starih obecanja nije dovoljno da ga vrati u koliko-toliko aktivnu poziciju prema medjunarodnim supervizorima. Zato se pred Kinkelom i Vedrineom pojavio s inicijativom o demilitarizaciji BiH, te o potpisivanju sporazuma o nenapadanju s Jugoslvijom i BiH. Ta pretenciozna diplomatska gesta nije, medjutim, ni spomenuta u saopcenju koje su nakon razgovora objavili Kinkel i Vedrine. Ocito je da njih dvojica smatraju kako je "pravljenje mira" posao medjunarodne zajednice, kojoj pripadaju i sve zasluge za dosad ucinjeno, dok je na njenim nesolidnim i nepouzdanim partnerima na Balkanu da se, bez suvisnog paradiranja, posvete obvezama koje su visekratno prihvatili.

    Tako je Tudjman hladno vracen u parter velike diplomatske predstave koja se igra na ovim prostorima, uz implicitnu poduku da mu je pragmaticni Zapad ionako puno progledao kroz prste, ali da to ne znaci da ce mu sada dati i neku znacajniju rolu. Ona se ipak zasluzuje na puno drukcijim skupovima od ovakvih, na kojima velike zapadne zemlje muku muce s malim, kapricioznim "vrhovnicima" koji i u samoj zavrsnici mirovnog procesa prijete da sruse ono sto je dosad ucinjeno. I da nije jos uvijek otvorene prijetnje da ce se na vise mjeseci zaledili pregovori EU sa Zagrebom, ovo bi bio vjeran odraz vjerojatno nikada losijeg medjunarodnog polozaja Hrvatske, i jos vise samog Tudjmana. Vec mjesecima, ili cak i godinama, njegovi medjunarodni kontakti svedeni su uglavnom na ovakve "inspekcijske" posjete, tako da je Jelcinov poziv da posjeti Rusiju, koji mu je dan kasnije urucio Primakov, doslovce dosao kao dar s neba.

    Premda je Jelcin odmah zatim pozvao u Moskvu i Milosevica, ovo bi mogao biti uvod u novo koketiranje Tudjmana s nezapadnim silama, u cemu je, uz ruski, dosada koristen i kineski, cak i egzoticni indonezijski jocker. Mogucnost da dodje do programiranog zahladjenja sa Zapadom signalizirana je, uostalom, i za samog posjeta Kinkela i Vedrinea. Istog dana dok su oni imali razgovore u Tudjmanovim Predsjednickim dvorima i u Ministarstvu vanjskih poslova, u Saboru je objavljeno da HDZ priprema parlamentarnu raspravu kojom bi sve politicke stranke konsenzusom otklonile i osudile "nepravedne" pritiske na Hrvatsku, njenu vladajucu stranku i samog predsjednika. Nesto kasnije, u rezimskom tisku pojavila se i neobicna, ali sigurno ne slucajna indiskrecija, kako je cilj nedavnog marsiranja proustaskog HSP-a zemljom (Vukovar, Knin) bio da se zavrsni protest odrzi - pred americkom ambasadom u Zagrebu.

    Pokretanje saborske rasprave o pritiscima na Hrvatsku, nije prva inicijativa te vrste. One su se uvijek javljale kada su vanjski pritisci izlazili iz uobicajenih okvira, kao sto je bilo u vrijeme hrvatsko-bosnjackog rata i snaznih pritisaka SAD da nadju politicko rjesenje u BiH. Cilj je i tada i sada bio isti - izvrsiti hitnu homogenizaciju svih politickih snaga u zemlji kako bi se sprijecilo "vanjsko mijesanje" u unutrasnje stvari Hrvatske. Pri tome se javnost pokusava histerizirati tvrdnjama kako se na Zapadu kuju planovi o smjeni zakonito izabrane vlasti, te da postoje i poslusni izvrsitelji u Hrvatskoj koji su spremni tome pomoci. Tako su se ovaj put na meti nasli Stipe Mesic (zbog svjedocenja pred Haaskim sudom), Dobroslav Paraga (zbog "denunciranja" Hrvatske pred americkim Kongresom), Ivan Zvonimir Cicak (zbog iznosenja podatka da opet dolazi do paljevine srpskih kuca u Krajini), Ivan Jakovcic (zbog izjave da bi Tudjmanova autokratska vlast mogla skoncati kao i Ceausescuova)...

    Protiv njih se sada vodi pravi propagandni rat, u koji su se smjesta ukljucili svi rezimski mediji, a poceo je i poznati rat pismima podrske koja vrhovnistvu upucuju niza stranacka tijela HDZ-a te razne paradrzavne udruge (invalidi - dragovoljci, obitelji poginulih i nestalih, udovice..). Ta sarena propagandna vojska, materijalno i statusno potpuno ovisna o vlastima, vjerojatno ne bi bila podignuta na noge bez prijeke potrebe. A nju sigurno ne treba traziti samo u pritiscima Zapada da se ispune zahtjevi u vezi povratka izbjeglica, te situacije u BiH i u Podunavlju. U hrvatskom drzavnom vrhu sada stvarno pocinju vjerovati u ono sto je do jucer koristeno samo kao prolazna propagandna floskula, a to je da Zapad zeli smjenu sadasnje vlasti. Zato se inozemni zahtjevi sada prvi put cak i napumpavaju, umjesto relativiziraju ili retusiraju, kao toboznji dokaz krucijalne vaznosti Hrvatske za ishod mirovnog procesa u siroj jugoistocnoj regiji.

    Tako se tvrdi da Zapad inzistira na prijevremenim izborima u Hrvatskoj (redovni izbori padaju dogodine, ili cak pocetkom 2000.) sto barem zasad nitko od zapadnih duznosnika nije spomenuo. Takvu inicijativu pokrenula je jedino Racanova Socijaldemokratska partija, koja ubrzano osvaja politicki prostor i sada vec procjenjuje da je u stanju s realnim izgledima uci u izborni duel s vladajucom strankom. No, u HDZ-u su bas u tome prepoznali paklenske namjere Zapada, optuzujuci SDP da je produzena ruka Zapada u onim istim zamislima kojima su socijaldemokrate ucinili vladajucima u jednome od bh-entiteta, da bi se na jesenjim izborima izvrsio udar na nacionalne stranke i u drugome entitetu.

    Hrvatski socijaldemokrati odbijaju da su dio ovakvih planova, stovise tvrde da kada bi njima bila namjenjena uloga da daju "hrvatskog Dodika" - oni bi to sami odbili. S obzirom na tradicinalnu kooperativnost ove stranke u pitanjima "vitalnog" nacionalnog interesa, ovo zvuci prilicno iskreno. S druge strane, ni u najostrijim kritikama Tudjmana nakon neronski destruktivnog govora na kongresu HDZ-a, nije se otislo toliko daleko da se zatrazi njegov odstup. No, Kinkel i Vedrine podvukli su, razgovarajuci u Zagrebu i s celnim ljudima opozicije, potrebu promjene hrvatskog izbornog zakona, pri cemu se prvenstveno misli na sadasnje pravo glasa Hrvata iz BH-"dijaspore" (sto HDZ-u donosi cistih deset posto glasova). Iz ovog se moze izvuci zakljucak da zapadne zemlje vjerojatno ipak prizeljkuju smjenu vlasti u Hrvatskoj, ali iz obzira prema pretezno "nacionalno svjesnoj" oporbi - vise od toga nece poduzeti.

    MARINKO CULIC