AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 15 DEC 1998 20:11:47 GMT

    TUDjMAN BI I ORUZJEM PROTIV SFOR-A

    AIM, ZAGREB, 15.12.1998. Da je SFOR upao svojim oklopnim kolima u Martin Brod, bio sam spreman tamo poslati ne samo policiju nego bi otpor pruzila i vojska. Ovu nevjerojatnu izjavu, koja otkriva da je Hrvatska bila na rubu ratnog sukoba s medjunarodnim mirovnim snagama, dao je Franjo Tudjman na otvorenju ratne skole "Ban Josip Jelacic", najvise vojne obrazovne ustanove u Hrvatskoj. Izjava pokazuje da su odnosi Zagreba s medjunarodnom zajednicom i njenim mirovnim kontigentom u BiH pali na tocku do koje se spustio jos jedino Radovan Karadzic u vrijeme onog kaubojskog hvatanja UN-ovih "plavaca" i njihovog vezivanja uz stupove televizijskih i radarskih odasiljaca.

    Sto je izazvalo ovako ostru, da se ne kaze, rezecu reakciju Tudjmana? Vec dva puta u novije vrijeme on se s kiklopovskom ljutinom istresao na medjunarodnu zajednicu, optuzujuci je za pritiske koji su poceli prosle godine, a kulminirali su uoci bosanskih parlamentarnih izbora. Cilj tih pritisaka nije bilo sto, nego "destabiliziranje HDZ-a, stranke odgovorne za stvaranje Hrvatske", sto ce reci da se u najmanju ruku zeli svrgnuti njega, Tudjmana s vlasti, a zatim vjerojatno obnoviti i neki oblik Jugoslavije, jer se jedino na taj nacin moze ispraviti ono za sto je "odgovorna" njegova stranka.

    Doduse, Tudjman ce pred skolarcima novootvorene vojne skole - a rijec je odreda o generalima koji su svoje cinove stekli u ratnim i poratnim unapredjenjima, bez ikakve formalne vojne naobrazbe - reci da ti pritisci izvana u posljednje vrijeme jenjavaju. Svojom toboze principijelnom politikom Hrvatska je, navodno, prisilila svijet da odustane od tih zaplotnjackih ciljeva, tako da i "sluzbeno su nam priopcili ovih dana da SAD i Europa racunaju s ovakvom stabilnom Hrvatskom". No, Tudjman ne bi bio Tudjman da u ovaj djetinjasti diskurs - cije je navode nemoguce provjeriti, a vjerojatno se i ne isplati jer se obicno radi o pukim izljevima histericne fantazmagorije - nije ubacio i novi dramatski zaplet.

    Kao, jest da medjunarodna zajednica ne moze bez Hrvatske nista napraviti u BiH i sire, ali u svijetu ipak nisu "odustali od svoje politike, samo sada to zele postici suptilnim i dugotrajnim metodama". U tom kontekstu izrekao je novu kolicinu panicnih konfabulacija, kao sto je tvrdnja da nijedana zemlja na svijetu nije "umrezena obavjestajnim sluzbama kao Hrvatska" (sto bi, doduse, moglo i biti tocno kada bi se mislilo na sluzbe koje je on sam osnovao). Tako da "svi ti predstavnici Europe i Amerike, kojekakvih humanitarnih, novinskih i nevladinih organizacija, sve je to u sluzbi motrenja situacije u Hrvatskoj, sve je to u sluzbi pripremanja i stvaranja nekakve druge Hrvatske".

    No, ono sto odskace u ovim stotinama puta prezvakanim brbljarijama, i sto bi moglo imati mozda cak i vecu faktografsku tezinu nego sto se javno priznaje, jeste Tudjmanova tvrdnja da je "pet-sest" generala Hrvatske vojske na neobjavljenim haaskim optuznicama, isto kao i nenavedeni broj "ljudi koji su izvan vojske". Zapjenjeni sef drzave nije izdrzao da ne kaze i za sto su spomenuti optuzeni, naravno samo okvirno, nabrojivsi da se radi o akcijama kojima "smo oslobadjali svoju zemlju od agresora, od zlocinaca"- "Bljesak", "Oluja", Gospic. Lako je, dakle, zakljuciti kako se haaske optuznice najvjerojatnije odnose na zlocine nad civilnim stanovnistvom, u vrijeme velikog egzodusa srpskog stanovnistva 1995. godine, ali i u vrijeme rata u Hrvatskoj 1991. godine.

    U tom kontekstu, Tudjmanu se ocito zalomilo spominjanje Gospica, jer pod tim imenom nije vodjena nijedna javnosti poznata vojna akcija, niti su u samome Gospicu vodjene vojne akcije koje bi se izdvajale nekom posebnom vaznoscu za ishod rata u Hrvatskoj. Ali, zato se zna da su tamo otkrivena ponajveca stratista i masovne grobnice srpskih civila, za koja se doista osnovano sumnjici - dosad, medjutim, samo u neovisnoj hrvatskoj stampi - neke hrvatske generale (Norac), ali i odredjeni broj civila (ponajprije donedavnog nacenika u opcini Perusic Tihomira Oreskovica).

    Tudjman, dakle, ovdje prepricava nesto sto - protivno njegovim obicajima - ima cvrsto utemeljenje u dogadjajima proteklih godina - a odmah otkriva i sto kani napraviti ako Hrvatskoj uskoro budu i sluzbeno urucene haaske optuznice za njene generale i druga lica. Opredjelit ce se, ocito, da na nekoj osjetljivoj tocci odnosa sa susjedima, ali i medjunarodnom zajednicom, zaostri strune do predpuknuca. Da bi onda na histericnoj galami zbio Hrvate uz sebe, uz procjenu, u kojoj on doista znalac, da mala totalitarna carstva nemaju cvrsceg i efikasnijeg stita od vanjskih pritisaka od vlastitog naroda.

    Posebno je zanimljivo da je Tudjman izjavio neku vrstu neutralnosti u vezi najnovijih pritisaka na Slobodana Milosevica, koji takodjer ima u posljednje vrijeme povecanih glavobolja s Haaskim sudom. Hrvatska se ne treba mijesati u unutrasnje stvari Jugoslavije, rekao neuvjerljivo (ali nista manje zastrasujuce) objasnjavajuci da je ona napokon rjesila srpsko pitanje, a ne treba "zaostravati s protivnikom kojeg smo porazili". Zapravo je vrlo vjerojatno kako Tudjman diskretno podupire Milosevicevo odbacivanje procesuiranja Sljivancanina, Mrksica i Radica, jer to onda laibira i njegovo odbijanje suradnje s Haaskim sudom. Ta vrsta vezane odstupnice prema medjunarodnom Tribunalu otpocetka se, uostalom, primjenjuje i ne bi bilo iznenadjenje da se Beograd i Zagreb i operativno usuglasavaju oko toga.

    Stovise, kada se njihova najnovija okapanja s Haaskim sudom stave u kontekst incidenta u Martin Brodu, upada u oci da Hrvatska ima otvorenih granicnih pitanja i s Jugoslavijom, ali ona sada spavaju zimskim snom, a do zeravice se raspiruju ona s BiH, a mjesecima i godinama prije i sa Slovenijom. Doduse, poznavajuci misaoni kod Milosevica i Tudjmana, ne bi bilo cudo da njih dvojica planski stvore slucaj i na jugoslavensko-hrvatskoj granici, kako bi onda zajednicki ucjenjivali medjunarodne posrednike, za sto bi mozda najprikladnije bilo sinhronizirano zapet s obje strane strune na - Prevlaci.

    Prevlaka se nudi za ovakve spekulacije i zbog jedne paralele povucene nakon incidenta u Martin Brodu. Clintonov izaslanik za provedbu Daytonskog sporazuma, Robert Gelbard izjavio je, naime, da je Martin Brod za BiH isto ono sto je Prevlaka za Hrvatsku. Dakle, bosanski teritorij, ciji se eventualni sporni aspekti smiju rjesavati samo pregovorima, a nikako ne silom ili prijetnjom silom. Gelbrad je otkrio i da nedavni ncident u Martin Brodu nije prvi, jer se prije tri mjeseca vec dogodio slican, kada je hrvatska policija pritvorila patrolu IPTF-a. Istodobno je objavljeno pismo koje je diplomatskom postom Tudjmanu uputio Carlos Westendorp, u kojem ga on uvjerava u spremnost medjunarodne zajednice da i SFOR-om stiti suverenitet i povratak izbjeglica u Martin Brodu.

    Tudjman je, dakle, eskalacijom napetosti u ovom granicnom mjestu povukao toliko hazarderski potez da je i odatle jasno kako su u pitanju puno veci ulozi od samog Martin Broda, mjesta kojeg su i veci hrvatski domoljubi morali traziti na karti kada se proculo za incident koji se tamo umalo dogodio.

    MARINKO CULIC