AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 02 FEB 1999 17:44:30 GMT

    BEZ STVARNE POLITICKE MOCI

    ZENSKA SCENA U BiH

    AIM, 02.02.1999. Sarajevo Dvije su cinjenice u proteklim mjesecima bile svojevrsni vid propitivanja i iskusavanja takozvane zenske scene u BiH. Prva prica vezana je za Medihu Filipovic, profesoricu Sarajevskog univerziteta koja je u proslom mandatu bila jedina zena u drzavnom Parlamentu. Filipovicevu je, potom, njena Stranka za BiH kandidovala za guvernerku Sarajevskog kantona, no njena je kandidatura glatko odbijena jer je ona, kako je izjavio jedan prvak koalicione stranke, "raspustenica" i kao takva "bila bi samo los uzor bosanskohercegovackim zenama".

    Drugi dogadjaj vezan je za nedavno odrzani okrugli sto na temu "Zena u zemljama u tranziciji", u organizaciji Udruzenja gradjanki "Zene zenama" iz Sarajeva. Besima Maric, predstavnica Socijaldemokratske partije BiH u Parlamentu BiH, je u raspravi u nekoliko mahova naglasila da se u tom tijelu osjeca "pomalo usamljeno" i da luta trazeci nacin da se efikasnije bori za interese zena. Ta usamljenost, dakle, postaje konstanta bez obzira na izborne kvote u najvisim organima vlasti.

    Na prvi pogled ova dva slucaja nemaju mnogo zajednickog. U prvom prepoznatljiva je gruba diskriminacija zene koja mora biti marginalizirana i izbacena iz matice politickih i drustvenih procesa jer je njena privatna biografija postala eliminatorni faktor i to je bio kraj price - niko nije reagovao, niti stranka ciji je Filipoviceva predstavnik, niti druge stranke, niti Forum zena, niti ina zenska udruzenja, ni nevladine organizacije. Taj konzervativizam na sceni mediji su ohrabrili svojom sutnjom, sto znaci da je takvo sto ovdje - normalno!

    Neugodna pitanja, dilema i nevjerica proizasle su iz ova dva dogadjaja: postoji li danas u BiH zenski pokret i ako postoji zasto se ta njegova snaga ili postojanje ne osjete, zasto je nevidljiv? Da li krivicu za to snose i mediji koji u najvecem broju slucajeva s animozitetom odbijaju objaviti ono sto se dogadja u "ponornicama zivota", a sto predstavlja zenski aktivizam?

    Pitanja bi se mogla redati u nedogled, ali je tesko dati agzaktne odgovore. Evidentno je da postoji ogromna volja i velika snaga u vise od stotinu zenskih nevladinih organizacija na tlu BiH. Postoje zenski forumi unutar razlicitih politickih partija, unutar sindikata. OSCE-ovim izbornim pravilima, odnosno kvotama, izboreno je pravo zena da participiraju u politickim procesima zemlje, ali - to ocigledno nije dovoljno. Mozda je to najbolje artikulirala Sanja Lokar, ucesnica na pomenutom okruglom stolu, nekadasnja predsjednica Foruma zena Zdruzene liste SDP-a Slovenije, a sada je predsjednica Evropskog foruma za demokratiju i solidarnost u Budimpesti zaduzena za zemlje u tranziciji: "Zene u zemljama u tranziciji danas lutaju jer ne mogu naci saveznika. Desio se nevjerovatan paradoks - kada je receno da je marksizam mrtav, kada su zene pomislile da ce uslijediti nesto novo i bolje, one su izgubile svoju ekonomsku samostalnost. Dok je trajao socijalizam, zenama se cinilo da im je drzava sve odredila: i skole i i vrtice i zdravstvo i kad se sve prelomilo - doslo je do poplave entuzijazma. Drzava se onda formalno odrekla svega toga, krenula je privatizacija i svega toga je nestalo. Nestalo je vrtica, skola, i zdravstvo se privatizira, a svemu tome je kumovala drzava. Da bi se islo dalje, moramo graditi novu politicku kulturu, sto znaci da o svemu treba da odlucuju oni koji treba da odlucuju. Ako je "zena stub porodice", samo ona zna kakva skola treba njenom djetetu, kakvi vrtici, kakve zdravstvene ustanove. E, tako smo dosle na trag gradjenja jedne nove teze, a ona znaci da to sve treba da gradimo zajedno sa muskarcima. Kako uvuci muskarce u sve to? Patrijarhatu je dosao kraj, ali sta poslije? Zene su to pitanje sebi postavile: sta nakon toga? Ali kako ce reagovati muskarci? Na Zapadu su krenuli muski pokreti protiv nasilja nad zenama i djecom u porodicama - sta to znaci? Znaci da se traga za muskim identitetom koji bi bio kooperativan sa zenskim", naglasila je Lokar.

    Analizirajuci ono sto se dogodilo u zemljama istocne Evrope, bez obzira ko je dosao na vlast, da li desni politicari ili reformisani komunisti, proces tranzicije je izazvao surove lomove jer recepti Svjetske banke za obnovu i razvoj i MMF-a bili su isti, nezavisno od toga ko je dosao na vlast. Ti recepti su bili jasni: ako hocete da vasa drzava bude na spisku onih koji dobivaju materijalnu pomoc, a bez te pomoci se ne moze dalje, onda je trebalo poslusati ono sto se trazilo. Prije svega trebalo je smanjiti penzije, produziti djenama radni vijek, smanjiti duzinu porodiljskog odsustva, zatvoriti javne ustanove za brigu o djeci, smanjiti drzavne subvencije, djeciji dodatak, napraviti skolstvo koje se mora placati i tako dalje i tako dalje. Nakon toga procesi pocinju ici u opasnom pravcu. Gomila se ogromno drustveno nezadovoljstvo, raste sklonost radikalizmu, ali u svemu tome najvise se to prelama preko ledja zene.

    Na cinjenicu da su zene izgubile ekonomsku sigurnost, da se smanjila i njihova socijalna sigurnost, da su se promjenili uslovi rada, na imperativ da su one "kraljice doma i majke nacije" i da treba da ostanu kod kuce, a nemaju od cega da zive - zene su reagirale na razlicite nacine. U velikom broju slucajeva zene u pocetku nisu zeljele participirati u politici, jer je, zaboga, ona tako "prljava, ogavna, krvava" i njome se, kao, ne moze nista pomoci.

    "Samopomoc - to je bila ideja s pocetka tranzicijskog razvoja u kome su NVO, uz solidarnost zena iz ciojelog svijeta, pokusale rijesiti svoje probleme jer ih je drustvo ostavilo na cjedilu. Ali, ta situacija ne moze dugo trajati, dolazi do razumijevanja da iz ruku klizi ono sto je bilo ekonomska baza naseg zivota i da se mi zene moramo organizirati i da ne smijemo biti izvan struktura moci. Tako je poceo rasti broj zenskih organizacija unutar politickih partija, svijest u sindikatima se probudila, a nicale su nove zenske nevladine organizacije", objasnjava Sanja Lokar. Cinjenica je da, i u svijetu i kod nas, raste broj zena u parlamentima, izborene su famozne kvote ucesca u institucijama vlasti, ali zene nemaju stvarnu politicku moc. One su ostale nevidljive i nemaju uticaja u procesu odlucivanja. Zene, zapravo, moraju organizovati i sinhronizovati svoje akcije. To znaci stvarati pokret koji se svojim modelom i definicijom razlikuje od onog sto je taj pokret bio u proslom vremenu, ali se svojom idejom priblizava socijalistickoj inspiraciji. Potrebno je povezivanje zenskih grupa razlicitih uvjerenja i nacija, sto bi znacilo pokusaj da svoju situaciju pocnu zajednicki rjesavati. To ne podrazumjeva da se stvaraju nove "krovne organizacije", nego da se ujedinjuju, mrezno i projektno, na onim stvarima koje su im zajednicke. Zenska mreza podrazumjeva fluidno i fleksibilno tijelo koje ce se aktivirati u odredjenom trenutku u odredjenom projektu. Pokret ne znaci samo povezivanje, nego i svijest o tome da se, uz sve razlicitosti (vjersku, nacionalnu, politicku) zene moraju boriti za cilj koji ih sve povezuje. Zajednicki ciljevi jesu i borba za vidljivost zena u politici, ali u procesu odlucivanja za zakone koji ce obezbjediti zenama i njihovim porodicama normalan zivot, zatim slobodu radjanja i slicno.

    Zene BiH iz mnogo razloga evidentno kasne, ali i sama svijest o tome je bitna da bi se problem prevazisao.

    Radmila SESAR AIM Sarajevo