AIM: start



FRI, 25 JAN 2002 14:02:08 GMT

Slučaj alžirske grupe

Između politike i principa

Predaja šest Alžiraca, osumnjičenih za terorizam, vlastima SAD, podijelila domaću javnost, medije i nevladine organizacije.

AIM, Sarajevo, 25.01.2002. U zoru, 18. januara, policijski specijalci probili su obruč demonstranata oko zgrade centralnog zatvora u Sarajevu, izveli grupu od šest Alžiraca osumnjičenih za terorizam, koji su prethodna tri mjeseca proveli u pritvoru i predali ih vlastima SAD. Bosanskohercegovačka javnost polarizovala se oko pitanja da li su time prekršena temeljna ljudska prava osumnjičenih i grubo ignorisani domaći zakoni i sudovi.

Sve je počelo iznenadnim zatvaranjem ambasada SAD i Velike Britanije u Sarajevu, 17. oktobra prošle godine, "zbog vjerodostojne prijetnje". Nakon pet dana, ambasade su otvorene a MUP FBiH izdao je saopštenje o hapšenju "alžirske grupe", šest naturalizovanih državljana BiH, optuženih za međunarodni terorizam, drugim riječima da su za račun Bin Ladenove "firme" namjeravali napasti američku ambasadu u BiH. Ključni dokazi protiv članova "alžirske grupe", zasnivali su se na američkim obavještajnim informacijama, prvenstveno onim prikupljenim prisluškivanjem telefonskih razgovora, između Belkacema Bensayeha, jednog od osumnjičenih, sa sagovornikom u Afganistanu, identifikovanim kao Abu Zubeydah, koji je jedan od operativaca Osame bin Ladena, te sa razgovorima koje su "Alžirci" vodili međusobno. Time je nastao i glavni problem, jer dokaze o umiješanosti u terorizam osumnjičenih nije prikupila domaća policija na zakonom propisan način. Praktično, ovi dokazi se nisu mogli koristiti pred domaćim sudovima. Amerikanci, osim toga nisu bili raspoloženi da domaćem pravosuđu i policiji pokažu sve što su imali "u rukavu", očigledno nemajući dovoljno povjerenja u domaće aktere i njihovu sposobnost da zaštite američke obavještajne izvore.

U takvoj situaciji, domaća vlast se našla u "neobranom grožđu" kako da se izvuče iz čitave situacije. Jedino konkretno za šta su mogli optužiti "alžirsku šestorku" bila je činjenica da su na bazi falsifikovanih dokumenata i lažnih izjava dobili državljanstvo BiH po završetku rata. Državljanstva su im ekspresno oduzeta, ali je problem i dalje ostao. Pokušaji da se ekstradiciona procedura okonča tako što će ih nazad preuzeti Alžir, nisu dali nikakvog efekta jer vlasti u Alžiru nisu pokazali pretjerani interes za preuzimanje ove grupe. Za to vrijeme, pritisak SAD je rastao, da im se predaju osumnjičeni. U prvoj fazi, svodio se na " ako ih vi nećete osuditi, samo nam javite kada ćete ih pustiti pa ćemo ih mi uhapsiti". Dan prije isteka roka za njihovo zadržavanje u pritvoru, komandant SFOR-a, američki general John Sylvester i ambasador SAD, Cliford Bond, sastali su se sa čelnim ljudima BiH i FBiH i nimalo diplomatski im saopštili da ukoliko ne dobiju "Alžirce" cijena za BiH bi mogla biti povisoka. Onako uzgred, napomenuli su i da su završili sa Avganistanom, pa sad gledaju naokolo gdje bi trebalo nastaviti obračun sa terorizmom. Poruka je bila prilično jasna, utoliko prije što je domaćim sagovornicima preneseno da je i predsjednik Bush lično zainteresovan za dalji razvoj situacije.

Shvativši da će njihovi štićenici, nakon što Vrhovni sud FBIH donese odluku o ukidanju pritvora, biti isporučeni SAD, advokati su se obratili Domu za ljudska prava BiH, najvišoj pravnoj instituciji za zaštitu ljudskih prava čiju većinu članova čine sudije iz inostranstva. Tako je 17. januara Vrhovni sud FBiH i zvanično ukinuo pritvor osumnjičenim dok je Dom za ljudska prava donio privremeno mjeru o zabrani njihove ekstradicije, koja je oko 18 sati poslata faksom svim nadležnim institucijama. Pokušaj advokata da sa ovim papirima izvedu klijente iz zatvora isto veče, ostao je bezuspješan jer im je rečeno da "dođu sutra ujutro".

Tada počinje prava drama u samom centru grada. Pred zgradom centralnog zatvora u Sarajevu, okupljanju se članovi porodica pritvorenih, te nekoliko stotina njihovih pristalica, uglavnom iz nekoliko omladinskih organizacija sa islamskim prefiksom, okupljenih oko "Koordinacionog odbora islamskih oraganizacija", čija je zajednička karakteristika radikalno tumačenje islama. Policija u nekoliko navrata pokušava da osumnjičene izveze u nekoliko automobila, ali demonstranti blokiraju vozila i ljude u njima. Nervoza raste, i tek pred zoru, policija uz upotrebu sile i suzavca, probija obruč i odvodi pritvorene u "nepoznatom pravcu". Među policajcima osmero je povrijeđenih dok podataka sa "druge strane" nema. Sutradan ambasada SAD potvrđuje da je američka vojska preuzela "Alžirce", izražavajući zahvalanost vlastima BiH za "saradnju u ratu protiv terorizma". Kasnije stiže nezvanična informacija da je šest "Alžiraca" već stiglo u američku bazu na Kubi, o njihovoj daljoj sudbini odlučivaće Amerikanci.

Sljedećih dana u javnosti, medijima, nevladinim organizacijama, počinju burne diskusije i podjele. Zvanična politika tvrdi da je sve bilo po važećim zakonima, dok privremeno odluku Doma za ljudska prava, koja očigledno nije ispoštovana, osporavaju zbog formalnih razloga, jer postoje razlike u tekstu, datumu i potpisnicima na engleskoj i bosanskoj verziji. S druge strane, dio medija i nevladinih organizacija ukazuje na činjenicu da Evropska konvencija o ljudskim pravima izričito zabranjuje ekstradiciju u zemlju gdje postoji smrtna kazna, osim ako nisu dobijene garancije da u konkretnom slučaju neće biti izrečena smrtna kazna. U ovom slučaju, koliko je poznato takve garancije nisu dobijene od SAD.

Međunarodna zajednica, prije svega OHR, OSCE, Misija UN u BiH, drže se u suštini neutralno, pozdravljajući napore u borbi protiv terorizma i zalažući se za poštivanje ljudskih prava, izbjegavajući da se decidno odrede da li je sve bilo u skladu sa zakonima. Jasno je da se domaće vlasti nisu mogle odlučiti na ekstradiciji po svaku cijenu bez njihove prethodne saglasnosti.

Rasprava o kršenju domaćih zakona i ljudskih prava u konkretnom slučaju rezultirala je čak i raskolom unutar Helsinškog komiteta BiH, najuticajnije domaće nevladine organizacije. Nakon što je njen predsjednik, Srđan Dizdarević, u javnim istupima oštro osudio domaće vlasti, zbog nepoštivanja vlastitih zakona i međunarodnih konvencija, od njega su se ogradila dva člana Upravnog odbora, Slavo Kukić i Branko Todorović, tvrdeći da to nije stav Helsinškog komiteta već lično mišljenje Srđana Dizdarevića. I dva vodeća sarajevska nedeljnika, "Dani" i "Slobodna Bosna", imaju različita viđenja događaja. Dok "Slobodna Bosna" dešavanja pred centralnim zatvorom i sve ono iza kulisa opisuje dramatičnim, spočitavajući demonstrantima fanatizam i militantnost, dotle iste događaje "Dani" vide kao pretjeranu policijsku brutalnost prema protestantima.Sva dešavanja ispred centralnog zatvora uživo su prenosili Radio NTV 99, Bordo radio i visočki radio "Naba", čiji je kontakt-program te noći odzvanjao pozivom ne samo na podršku demonstrantima, već čak i na "prolijevanje krvi"! Njihova programska šema se inače zasniva na gotovo iskljkučivo vjerskim sadržajima.

I u ovom slučaju potvrđuje se pravilo da je borba za ljudska prava stalan proces, a ne nešto što se rješava jednom za svagda. Kao što je isto tako tačno, da političarima u praksi ostaje da biraju između pricipijelnog zalaganja za ljudska prava, u koje možda istinski vjeruju, i sasvim pragmatičnih obaveza. Domaći političari nezvanično priznaju da su morali birati između dva zla, svjesnog kršenja pojedinih zakonskih odredbi i međunarodnih konvencija ili suočavanja sa drugom vrstom posljedica koje nisu isključivale krvoproliće na sarajevskim ulicama. Amerikancima je očigledno bilo jako stalo do ove šestorice "Alžiraca" i jasno su stavili do znanja da su spremni sami da ih "pokupe" nakon formalnog oslobađanja. Alternativni scenario podrazumjevao je da domaće vlasti ispoštuju zahtjev Doma za ljudska prava i rješenje Vrhovnog suda FBiH i da pritvorene puste iz zatvora. Istog trenutka na njih bi krenuli američki specijalci, bilo pod vlastitom zastavom ili SFOR-ovom, sasvim nebitno. Masa pristalica osumnjičenih sigurno ih ne bi dočekala raširenih ruku, sa cvijećem i osmjesima, i demonstranti sigurno ne bi bili nježniji prema njima nego što su bili prema "svojim" policajcima. U takvim situacijama, vojnici su mnogo manje suptilni od policajaca, a njihova standardna oprema ne obuhvata pendreke, već puške u čijim cijevima nisu gumeni meci.

U svakom slučaju "Alžircima" je bio "zapisan" put na Kubu. Razlika je jedino da li bi na kraju BiH u očima Zapada, prije svega SAD bila tretirana kao "kooperativan partner u borbi protiv terorizma" ili neko ko je bolećiv prema američkim smrtnim neprijateljima. Zato je bh. vlastima od strane Zapada unaprijed bilo oprošteno eventualno kršenje zakona i ljudskih prava u ovom slučaju. Ljudska prava osumnjičenih za terorizam, oduzimanje državljanstava i njihova ekstradicija, biće po svemu sudeći još neko vrijeme predmetom sporenja vlasti i nevladinih organizacija u BiH. Kako se očekuje, kandidata za isti tretman koji su prošli "Alžirci" u BiH ima još. Nakon slučaja "alžirske grupe", pravnici tvrde da da ima dovoljno prostora da se u borbi protiv terorizma u BiH ispoštuju važeći zakoni, ali da je domaća vlast nevična ovakvim situacijama napravila niz formalnih propusta. To znači da je, barem teretski, moguće postići da bude i "vuk sit i ovce na broju". U svakom slučaju, nakon 11. septembra ljudska prava u djelovanju vlada u čitavom svijetu postaju manje bitna u odnosu na prioritetni cilj, obračun sa terorizmom. BiH tu nije izuzetak, ali je problem što za razliku od zemalja sa višedecenijskom demokratskom tradicijom, gdje se uslovno može govoriti o "privremenom" koraku unatrag, ovdje taj prostor demokratije i individualnih prava pojedinca nikada i nije bio osvojen. Pitanje je koliko će ovaj "rikverc" oštetiti ionako krhku demokratsku infrastrukturu civilnog društva u BiH i usporiti njenu transformaciju u istinski demokratsko društvo.

Dražen Simić (AIM, Sarajevo)