AIM: start



TUE, 26 FEB 2002 00:05:30 GMT

Tabloidi: Izmedju trača i istine

Banjaluka, 25. Februar 2002. (AIM)

U Republici Srpskoj (RS), koja broji tek nešto više od milion stanovnika, osim što su omiljene sapunice, rado se zaviri i u tabloide, takozvanu žutu ili bulevarsku štampu. Procjenjuje se da se na tržištu RS prodaje desetak vrsta tabloida. Za njih se vezuje fabrikovanje trača svih mogućih vrsta I sa različitim, vrlo često I političkim, ciljevima.

Klinički psiholog Mladen Marković tvrdi da tabloidi nisu neophodni da bi se neko bavio tračevima. "Svi se bavimo tračevima, istina u različitoj mjeri", kaže on, dodajući da intenzitet bavljenja tračem zavisi, prije svega, od stepena samosvjesnosti jednog društva. "On je povezan sa vrijednostima jednog društva. Kod nas nema nikakvih društvenih vrijednosti, pa se ljudi zato bave tračevima. U društvima u kojima je viši nivo moralnih, spoznajnih i estetskih vrijednosti trača je manje", objašnjava Marković.

Trač kao širenje neistine, glasina o osobinama ljudi i detaljima iz njihovog života nije opasan ukoliko ostane bezazlen, pa je kao takav svojevrstan vid razonode. Bez obzira da li je opasan ili ne, njemu pribjegavaju, smatra dalje Marković, ljudi koji nemaju dovoljno samopouzdanja, i koji nisu osmislili svoj život. Učesnici Talk Show "Nezvanično", banjalučke Alternativne televizije, složili su se da je ljudima lakše pozabaviti se tuđim životima nego rješavati sopstvene probleme.

Kao mjesto u kojem nastaje trač locirana je kafana. U kafani ljudi uglavnom u čašici razgovora ubijaju vrijeme. Zapravo, psiholog Marković trač doživljava kao svojevrsnu igru, koja se igra svakodnevno. "Trač je udica koja se baci. Onaj na koga se ona odnosi, određuje šta će biti dalje sa tom igrom. Ako se upeca, onda igra tek počinje. Ako prozre cilj te igre, onda se igra paralizira. Onaj ko razumije smisao igre, neće reagovati na bačenu udicu. Negiranje, neprihvatanje igre je najbolji metod da se izbjegne beskorisno trošenje energije", savjetuje Marković kako se odbraniti od trača.

Trač može imati i određeni cilj, a ne samo trošenje viška slobodnog vremena. To se najbolje može analizirati na pojavi trača u medijima. Psiholog Marković tvrdi da je cilj trača u medijima da se umanji vrijednost osobe koja je predmet trača. Kaže: >Tračaju se osobe koje nešto imaju, beznačajne osobe nisu predmet trača<.

>Predmet trača mogu biti kvalitetne osobe izuzetnih vrijednosti, zato što ugrožavaju manje sposobne ljude, kako bi se smanjila njihova vrijednost. Trač je uvod u igru, najprije se jedna vijest širi, i u zavisnosti od igre, može se pretvoriti u aferu<, pojašnjava dalje Marković. On također ukazuje na trenutak kad trač može postati opasan: >Trač vodi do igara različite zloćudnosti. One mogu biti igre na život i smrt kad se radi o višim ciljevima. Ta igra može završiti tragično<.

U RS, u kojoj inače postoji neuobičajeno mnogo medija, na malom prostoru postoje dva matična tabloida - Extra magazin i Prst. Prvi se samoproglašava najtiražnijim listom ove vrste u RS, a drugi prvim zavisnim srpskim tabloidom. I, po svemu sudeći, uskoro bi se mogao pojaviti i treći, čiji bi izdavač bile >Nezavisne novine<.

U već pomenutom Talk Show >Nezvanično< predstavnik srbijanskog tabloida >Svet< je rekao da oni rade samo to što narod traži. Stručno psihološko objašnjenje kaže da može biti istina da to ljudi traže i kupuju, ali ovi drugi (tabloidi) to rade, jer žive od toga. Teoretičar masovnih komunikacija Rolend Lorimer u svojoj knjizi >Konvenira im da ove preferencije bukvalno prevode u broj čitalaca i gledalaca, krivulje oglasa i profita. Šta god te cifre podiže, tvrde, to je ono što publika želi. Ova grupa spremna je da senzacionalizuje, ističe bizarnosti, da zadire u privatnost preko normalne granice i radi na rubu zakona kako bi došla do dobre priče. Takvi teže da zasite naizgled nezajažljive apetite publike za pojedinostima iz života drugih, bogatih, slavnih, moćnih ili pogođenih tragedijama<, zaključuje Lorimer.

>Riječ je o zadovoljavanju potreba nesavršenih ljudskih priroda. Čim neko ima potrebu, pojavi se istovremeno neko ko će reći da će im te potrebe i zadovoljiti<, objašnjava potrebu publike za tračevima Marković.

Gdje postaviti granicu između istine i trača u novinama takve vrste? I gdje je tu odgovornost pisaca javne riječi, pitanja su na koja je teško dati odgovor. Još se Max Weber u >Politici kao pozivu< pitao u kojoj su mjeri političari i novinari spremni preuzeti odgovornost za posljedice svog djelovanja<.

U svakom slučaju vrijedna je divljenja sposobnost čitalaca, u čije ime se sve to i radi, da progutaju dozu degutantnosti koju im nudi politički tabloid >Prst<, prvi tabloid iz RS, sa sjedištem u Beogradu. Isti list širi mržnju svake vrste, od nacionalne preko seksualne, pri tome ne poštujući ni činjenice, a ni publiku. O privatnom i intimnom životu da i ne govorimo. Protiv vlasnika je pred sudovima u RS pokrenuto na desetine privatnih tužbi zbog klevete. Bivši gradonačelnik Banjaluke Predrag Radić sam je podnio devet tužbi. U sudovima tvrde da tuženom nije moguće uručiti poziv zbog toga što mu je adresa nepoznata.

Međunarodni novinarski savez usvojio je 1954.godine U Bordeauxu profesionalna načela, a jedno od njih se odnosi upravo na poštivanje privatnog i intimnog života. I novinarski kodeksi obavezuju novinare na objektivno I fer pisanje, ali novinarska udruženja I nedavno konstituisano Vijeće za štampu nemaju mehanizme za sankcionisanje uvredljivog I neistinitog pisanja.

Iako se rado čita, >Prst< - politički zavisni tabloid ne uživa povjerenje svih, koji zavire u njega. "Prstu ne vjerujem niti jednu riječ. Sama sam se u nekoliko navrata uvjerila da izokrenu činjenice. Ono što neko kaže izvorno, kod njih biva drugačije prenešeno i do te mjere izokrenuto da ne mogu vjerovati da to neko doista učini<, kaže jedna od povremenih čitateljki >Prsta<.

Pa ko to onda čita tabloide, postavit će se logično pitanje. >Tabloide čita prost svijet<, izričit je psiholog Marković: >Život takvih ljudi odvija se mehanički. Takvi ljudi su sve pohlepniji. Ali ne smijemo preći preko činjenice da prost svijet može biti i na visokim položajima. To su ljudi čija sreća zavisi od drugih. U svakom slučaju to su ljudi sa manjim nivoom postojanja".

Takve ljude treba ostaviti u njihovom svijetu trača, ali mnogi se pitaju šta onda kad ti tračevi postanu opasni. Izvjesno je da se trač ne može lako suzbiti. Izvjesno je I to da se ne može očekivati da se ljudi promijene. Do tada, najbolji recept u borbi protiv trača jeste ignorisanje.

Tanja Topić (AIM)