 |
MON, 25 NOV 2002 01:10:08 GMT
NATO u Makedoniji, Makedonija u NATO-u
Makedonska delegacija na najvisem drzavnom nivou vratila se kuci
pjevajuci s Praskog samita NATO-a. Mada Makedonija niti je primljena u
Alijansu a niti pozvana da joj se prikljuci, clanovi delegacije glume
vedro raspolozenje. Nije ni logicno no nije ni cudno
AIM, Skoplje, 24.11.2002.
Predsjednik Makedonije Boris Trajkovski predvodio je drzavnu delegaciju
na samitu Sjeveroatlantskog saveza koji je dobio atribut "istorijski"
prije nego sto je i poceo. Na kraju, kada se sve zavrsilo, pokazace se
da spektakularno najavljivano prosirenje Alijanse vise govori o njenoj
slabosti nego o njenoj snazi. Neki zloguki prognozeri misle da je
zapravo u Pragu NATO-u odzvonilo samo sto niko nije zelio da to naglas
kaze. Nekada najmocnija vojno-politicka koalicija na svijetu pokazala je
da se kani ponasati k'o vino: sto se vise razblazava postaje sve
slabija.
Niko ozbiljan i realan nije ni ocekivao da bi Makedonija mogla dobiti
poziv da se prikljuci NATO-savezu. Opet, s druge strane, dobijene su
kakve-takve garancije da bi ova zemlja mogla imati vise srece u iducem
"izvlacenju" koje ce biti, po jednima, kroz dvije ili, po drugima, kroz
cetiri godine. Bilo kako mu drago, ako je vjerovati cinicima koji su vec
odavno sacinili podjelu posla u buducem prosirenom NATO-u, Makedonija bi
mogla imati mjesto negdje tamo u pozadini, u komori dakle. Posto je po
recenoj podjeli Cesima dodijeljeno da brinu o vojnickoj muzici,
Poljacima o dusebriznistvu, gravce-tavce i slicne djakonije bi po ratnom
rasporedu pripale Madjarima. Znaci, planeri u Bruxellesu za Makedonce ce
morati smisliti nesto drugo.
Lokalni zvanicnici su prije i u vrijeme Praskog samita dali dovoljno
izjava kojima su se dodvoravali NATO-u i Americi da je sve postalo cak
vrlo degutantno. Da su malo bolje razmislili, dosli bi do pitanja koje
ce se kad-tad morati postaviti: zeli li Makedonija stvarno u taj NATO u
ime bezbjednosti ili ne bi li crk'o komsiluk?
Radi li se o problemu bezbjednosti, NATO je bar Makedoniji crno na
bijelo dokazao da je u ime bezbjednosti spreman uciniti sve ono sto je u
njegovom interesu. Ako se to podudara i s makedonskim nacionalnim
interesom, tim bolje. Nije li na njenoj teritoriji 1999. istovario
nekoliko desetina do zuba naoruzanih vojnika? Nije li prosle jeseni
uputio svoje pripadnike u misiju "Neophodna zetva" (zvanicno) da prikupe
oruzje koje ce dobrovoljno predati pripadnici bivse Oslobodilacke
nacionalne vojske a (nezvanicno) da dokrajce konflikt koji je prijetio
da se pretvori u tihi tridesetogodisnji rat? Kako se drukcije mogu
okarakterisati trenutno prisutne NATO - "Lisice" ako ne kao cuvar mira?
Uzgred, mandat recenih "Lisica" upravo je produzen i nakon 15. Decembra
za sest mjeseci, doduse uz neke kvalitativne izmjene. Sve ovo bi trebalo
da znaci da i u buducnosti bezbjednosti zemlje vise moze nauditi
unutrasnji nego bilo koji spoljni faktor. Stavise, ne bude li se na
unutrasnjem planu vodila mudra politika, Makedoniji ne da nece pomoci
NATO nego nece joj pomoci ni sam Gospod Bog.
Sto se pak komsiluka tice, metropolama regiona je u Pragu, a i inace, za
Zapada bezbroj puta diskretno ipak dovoljno jasno sugerisano i stavljeno
do znanja da prvo moraju olabaviti medjusobne napetosti i razmirice pa
tek onda ozbiljno racunati na kvalitetnu evroatlantsku integraciju.
Makedonija, Albanija i Hrvatska su u Pragu nastupale zajedno ne bi li
"ziri" nekako nagovorile da im na narednom konkursu pruzi sansu. Ako ne
moze pojedinacno, tada regionalno. Nesto nalik na tri balticke drzave:
Estoniju Letoniju i Litvu. Kao prvo, ideja nije do kraja "ispecena" i,
kao drugo, ima izvjesne manjkavosti.
Govoreci iskreno, makedonska politicka elita bi o regionalnom pristupu
radije caskala s pomenutim baltickim triom nego s ma kim u neposrednom
okruzenju. Sve do proslogodisnje krize svaka aluzija sa Zapada o potrebi
regionalnog povezivanja i zblizavanja bila je odbacivana s neskrivenim
gnusanjem i gadjenjem. Jer, Makedonija je bez vlastite krivice imala
oreol regionalnog mirotvorca za glavu viseg od svih ostalih, po pravilu,
zlocestih susjeda. A onda je kriza promijenila sve… Ali, sada, kad se
vec mora… Hrvatska i Albanija su najmanje zlo.
U pogledu pomenutih manjkavosti, s cisto tehnickog aspekta NATO-u je
nedopustivo da izmedju, recimo, Hrvatske i Albanije ima veliku pukotinu.
Komunikacija izmedju vojnih postrojenja u Hrvatskoj i Albaniji bi bila
bitno otezana. Dalje, u ekonomskom smislu, ni jedna od ove tri zemlje
koje se same nude u paketu nije sposobna predstavljati lokomotivu ni u
demokratskom ni u politickom ni u ekonomskom pogledu. Uostalom, ni jedna
od ovih zemalja ne granici s Rusijom kao bivsim omiljenim neprijateljem
Pakta. Manjkavosti ima jos. Zato, vjerovatno ce ideji trebati vremena da
sazri ili da ispuse kao probni balon.
Uz sve sto se u regionalnom kontekstu pojavljuje kao problem za
makedonsko prikljucenje NATO-savezu, zemlja mora ispuniti i gomilu
obaveza koje se samo pred njom postavljaju, Ne na zadnjem mjestu,
obaveza koje proisticu iz Ohridskog sporazuma. Nacionalna harmonija i
nacionalni konsensus su contitio sine qua non clanstva u Alijansi.
Koliko god se to iz skopske perspektive cinilo izlisnim, novopozvane
zemlje, buduce clanice, slicnih problema gotovo da i nemaju. Problem ce
predstavljati i reforma armije i njeno naoruzanje kompatibilno s
naoruzanjem Pakta. Niko do sada nije ni pokusao "staviti na olovku"
koliko bi clanstvo ekonomski kostalo zemlju. Postojece naoruzanje nije
ni za cestitu paradu a kamoli za ulazak u NATO, za neko modernije -
dobrovoljnih donatora nema. Problem koji nikako ne spada u kategoriju
onih tipa "lako cemo".
U svakom slucaju, stvari ce teci nekim svojim tokom. Cak i da zeli,
Makedonija niti moze niti smije zaostati za evroatlantskim
stremljenjima. No, ne zato da bi se njena politicka elita nekome
ulagivala i ulizivala vec, prije svega i iznad svega, za opste dobro
njenih gradjana.
ZELJKO BAJIC
|
 |